Video
Stručnjaci djelimično pripisuju razvoj anksioznih poremećaja kod adolescenata i djece današnjem načinu života. Brzi tempo i stalna dostupnost tehnologije doslovno vežu djecu i mlade za pametne telefone i društvene mreže, čak i kada su u društvu svojih vršnjaka.
Kao rezultat toga, djeca više ne znaju mnogo o istinskim društvenim kontaktima i empatiji, a komunikacija licem u lice je sve manja, što im otežava prepoznavanje emocija svojih vršnjaka i uključivanje u iskrene razgovore i interakcije s okolinom.
Moramo znati da je dječiji mozak još uvijek u fazi razvoja, pa moderna tehnologija, koja se zasniva na fragmentaciji, smanjuje djetetovu pažnju i koncentraciju te potiče nervozu i napetost. Iz generacije u generaciju od djece se očekuje više, tempo života je brži, a istovremeno se povećava i fizičko i psihičko vršnjačko nasilje i zlostavljanje. Djeca imaju manje kontakta s prirodom, manje su fizički aktivna, a na napete porodične odnose utječu i socijalne teškoće i nezaposlenost roditelja.
Budući da se djetinjstvo obično smatra vremenom bezbrižnosti, mnoge ljude iznenađuje činjenica da je anksioznost česta pojava u djetinjstvu i da otprilike jedno od desetoro djece svih uzrasta pati od anksioznih poremećaja.
Kako prepoznati znakove anksioznosti kod djeteta?
Anksioznost se manifestuje u zabrinjavajućim mislima, u tijelu kao napetost mišića, znojenje, ubrzano i plitko disanje, ubrzan rad srca, osjećaj vrtoglavice, stezanje u grudima. U ponašanju se najčešće izražava kao izbjegavanje situacija koje izazivaju ovu vrstu reakcije. Ponekad je anksiozna reakcija sasvim prikladna – na primjer, ako bismo naišli na čopor vukova u šumi, ovo je prikladna reakcija na zaista opasnu situaciju.
Međutim, često reagujemo anksioznošću čak i kada situacija objektivno nije zaista opasna. Pri tome, skloni smo precijeniti nivo opasnosti ili potcijeniti vlastite sposobnosti suočavanja. Primjer je situacija u kojoj dijete stoji sa strane, povučeno od svojih kolega iz razreda. Željelo bi se pridružiti igri, ali se ne usuđuje jer se boji da se neće htjeti igrati s njim.
Preporučeno
Dakle, situacija nije zaista opasna za dijete. Dijete vjeruje da će očekivano odbijanje biti toliko strašno za njega da ga neće moći podnijeti, a također ne prepoznaje šta može samo učiniti. Sve ga to sprečava da i pokuša.
