Video
Niko neće zaboraviti 12. mart 2003. kada je u Beogradu ubijen tadašnji premijer Republike Srbije Zoran Đinđić. Od tragedije je prošlo nevjerovatnih 18 godina. Danas se prisjećamo njegove ljubavne priče sa Ružicom.
Da li je teško ili ne pratiti čovjeka takve vizije, zna najbolje Ružica Đinđić. Kada je pričala o njenoj ljubavi sa Zoranom, govorila je to na najljepši moguć način.
Otkrila je jednom prilikom kako je došlo do njihovog prvog susreta:
“Upoznali smo se na tribini na kojoj je predstavljena njegova knjiga Jugoslavija kao nedovršena država. U njegovim očima prepoznala sam moralno čistunstvo, koje je namjerno, da ga slučajno ne razotkriju, prikrivao naglašenom samouvjerenošću, arogancijom, oštrinom i učenošću. Bio je čist kao suza, pa je zato i morao da se brani raznim odbrambenim mehanizmima, da ga ne provale u ovom okrutnom i pokvarenom svijetu. Čistunci, altruisti, humanisti su stalno na udaru, jer provociraju nečiju nečistu savjest. Zato drugi pošto-poto hoće da ih isprljaju, i spuste na svoju mjeru. Sami za sebe, najbolje znaju ko su i kakvi su. I Zoran je to shvatao, prisiljen da svoju nevinost brani pomalo odglumljenim cinizmom”. (“Vreme”, 2006).
Mladić iz Bosanskog Šamca i doktor filozofije osvojio je djevojku iz Valjeva, osvojila je i ona njega.
Ona je u njemu vidjela nešto posebno, i on je nju gledao na isti način.
“Znam da je poslije povratka sa doktorata iz Njemačke bio prosto opsesija svih lijepih i pametnih žena koje su držale do sebe. Vjerovatno su doživjele pravi privatni smak svijeta kad je mene uzeo, jer je stvarno bio idealna prilika spram mnogih. A, eto, takav kakav je bio, odabrao je baš mene – anonimnu i nepoznatu koju niko nikad nije ni upoznao. Očigledno, nije bio čovjek klišea i predrasuda, nego modernista koji je sve radio prateći sopstvena osećanja, a ne osvrćući se šta drugi misle. Mogla sam biti samo počašćena što je u meni prepoznao nešto izuzetno, izabrao me je za ženu, i predstavio beogradskom kulturnom, intelektualnom i političkom establišmentu, o kome sam ja znala samo iz novina.”
I postali su njih dvoje nerazdvojan par, dvojac koji nije išao jedan bez drugog. Ma koliko da zvuči kao olako donijet zaključak, ali ovo je čista istina: oni koji su ih posmatrali, uvidjeli su da su bili jedno za drugo.
Vjenčali su i 1990. godine postali roditelji Jovane, a onda su 1993. dobili drugo dijete, sina Luku.
Nakon ubistva Zorana Đinđića, Ružca je ovako pričala:
“Ostali smo zauvjek sami, nas troje, a svi ti velevažni prijatelji su se razbježali, i ubuduće su nam prilazili samo kao nejasne sjenke, u međuvremenu i sami postajući javne medijske pojave. Uz vijest o njegovoj smrti i oni su konačno postali neko i nešto. Što su oni bivali sve važniji i važniji, moja tuga i bol su u istoj mjeri rasli. A ja sam djeci morala da objasnim važnost našeg kraja” (“Vreme” 2006).
Preporučeno
Ružica čuva uspomenu na Zorana. Glavno polje njene akivnosti 2003. postao je Fond „Dr Zoran Đinđić“.
