Taj unutrašnji orkestar, građen u tišini i izolaciji podgoričkih noći pod svijećama, ostao je Karadaglićev trajni unutrašnji kompas. Od naše zemlje do svjetskih scena, on je izgradio karijeru koja je klasičnu gitaru približila široj publici, zbog čega ga je kritika prepoznala kao ,,novog heroja klasične gitare“. Upravo je ta odbrana autonomije ,,drugačijeg glasa“, nakon što je odbio najveće državno priznanje, Karadaglića učinila i herojem za veliki dio Crne Gore u jednom drugom, reklo bi se važnijem smislu, pokazujući da Miloš nije samo virtuoz gitare, već i angažovani umjetnik i, u pravom smislu te riječi, ambasador naše države u svijetu.

Kroz razgovor za Pobjedu o svom umjetničkom usponu, lavirintima Vivaldijevih partitura, katarzičnom bolu unutar Rodrigovog „Koncerta za Aranhuez“ i misiji svoje Fondacije, Karadaglić mapira i naš društveni trenutak, retrospektivno sagledavajući dvije decenije crnogorske nezavisnosti i osvježavajući sjećanje na 21. maj 2006. godine… On je za govorio i o vrijednostima na kojima smatra da bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost, vrijednostima zbog kojih je odlučio da odbije Trinaestojulsku nagradu, apostrofirajući da je odgovornost koja neminovno prati jedno tako veliko priznanje veća od nas samih.

Crna Gora slavi 20 godina od obnove nezavisnosti. Što Vam, na sasvim intimnom planu, znači 21. maj? Sjećate li se gdje ste bili tog dana 2006. godine i kako ste se osjećali?

KARADAGLIĆ: Dvadeset godina zvuči kao dug period, ali kad pomislim na 21. maj, prvo što osjetim je snažna emocija tog istorijskog trenutka. Bio sam u Londonu, završavao master studije na Kraljevskoj akademiji, daleko od kuće, ali rijetko kad bliže Crnoj Gori. Postojala je ogromna napetost, uzbuđenje i osjećaj da svjedočimo trenutku koji će označiti početak jednog novog poglavlja naše istorije. Nikad neću zaboraviti momenat kad je postalo jasno da smo uspjeli na tom putu.

Za mnoge od nas koji smo odrastali devedesetih, poslije svih turbulencija koje su obilježile naše djetinjstvo, taj događaj nije bio samo politički ili istorijski, on je nosio u sebi snažan osjećaj nade, osjećaj da iza sebe ostavljamo jedno teško vrijeme i otvaramo prostor za neku ljepšu, stabilniju i samouvjereniju budućnost. Dvadeset godina kasnije, sad možda još i više razumijem da nezavisnost nije samo jedan datum koji obilježavamo, već proces sazrijevanja. Kroz godine i iskustva naučio sam koliko je važno imati osjećaj pripadnosti, znati odakle ste i gdje god da ste, nositi to duboko u sebi. To je velika snaga i privilegija.

Što su vrijednosti na kojima bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost?

KARADAGLIĆ: Putujući svijetom i provodeći život u pronalaženju sebe između različitih kultura i društava, shvatio sam da male zemlje imaju jednu posebnu prednost – one mogu mnogo brže da osjete, znaju, prepoznaju i njeguju ono što ih čini posebnim. Te vrijednosti i osjećanja su me lično uvijek vodile hrabrije i dalje u svijet, ali uvijek bliže samom sebi. Obrazovanje, kultura, otvorenost, odgovornost i odnos prema ljudima su ključ. Zrelost jednog društva ne vidi se samo u institucijama, već i u tome kako se odnosimo prema talentu, znanju, različitosti i mladim ljudima koji tek dolaze.

Volio bih da gradimo Crnu Goru u kojoj se uspjeh ne doživljava sa sumnjom nego sa radošću, u kojoj se znanje poštuje a dobrota ne smatra slabošću, zemlju koja ima dovoljno samopouzdanja da ostane svoja, a dovoljno otvorena da stalno uči, raste i mijenja se na bolje. Na kraju, vjerujem da kultura ima mnogo veću ulogu nego što često mislimo. Ona nije ukras jednog društva. Ona govori o tome ko smo, kakvi želimo da budemo i što ostavljamo iza sebe.

Kako iz Vaše perspektive izgleda društveni i kulturni put Crne Gore u ovih 20 godina nezavisnosti – što smo kao društvo dobili, a gdje smo propustili prilike?

KARADAGLIĆ: Dvadeset godina, gledano iz ugla jedne države, zapravo i nije mnogo. To su tek prve ozbiljne godine jednog društva koje pokušava da pronađe sebe i odredi svoj put. Prirodno da je na tom putu bilo i grešaka i propuštenih prilika… Ali upravo to su najvažnije godine sazrijevanja, jer tada postavljamo temelje za sve ono što slijedi. Male zemlje sebi teško mogu priuštiti luksuz sporosti, podjela ili kratkoročnih planova. Možda smo ponekad premalo ulagali u stvari čiji se pravi rezultati vide tek godinama kasnije.

Ipak, bez obzira na sve, ono što meni daje najveću nadu jesu upravo mladi ljudi, a budućnost nije nešto što nas čeka, budućnost već postoji u njima. Zato moramo aktivno raditi na tome da sreću i priliku ne moramo uvijek tražiti negdje drugo. Imamo duboku istoriju koja nas svakodnevno drži i oblikuje, ali i rijetku priliku da mnogo toga osmislimo hrabro i na potpuno novi način. Vjerujem da će budućnost Crne Gore prije svega zavisiti od te snage, energije i kvaliteta ljudi koje imamo. Ljudi su naš najveći kapital.

Osnovali ste Fondaciju „Miloš Karadaglić“ koja pruža podršku talentovanim umjetnicima iz Crne Gore. Zbog čega ste odlučili da više nije dovoljno samo svirati, već i graditi sistem za druge?

KARADAGLIĆ: Nikad nijesam razmišljao o tome kao o trenutku kad više nije bilo dovoljno ,,samo“ svirati… Muzika je jedna duboka i jaka emocija koja je meni dala gotovo sve: život, iskustva, ljude, mogućnost da sanjam mnogo veće snove nego što sam kao dječak mogao i da zamislim. I možda sam baš zbog toga razvio osjećaj odgovornosti prema onima koji danas stoje na početku svog puta. Tokom odrastanja i razvijanja imao sam sreću da naiđem na ljude koji su u meni prepoznali nešto posebno i pružili mi podršku u ključnim trenucima.

Nekada je dovoljan samo jedan čovjek, jedna prilika ili jedno povjerenje da potpuno promijeni nečiji životni put. Fondacija je nastala prirodnim tokom iz želje da pokušamo da stvorimo još više takvih trenutaka i novih primjera, osjećaj da neko vjeruje u vas, da nijeste sami i da vaš talenat zaista ima vrijednost. Na kraju, ako govorimo o budućnosti Crne Gore, onda ulaganje u mlade ljude nije pitanje humanosti ili dobre volje. To je pitanje budućnosti.

Koliko je danas mladim umjetnicima u Crnoj Gori teže ili lakše nego što je bilo Vama, i što je ono što im najviše nedostaje?

KARADAGLIĆ: Mislim da je gotovo nemoguće govoriti o tome da li je nekome danas lakše ili teže, jer je to uvijek relativno. Jedina istina koju znamo je ona koju sami živimo. Kad sam odrastao i počinjao svoj put, živjeli smo u potpuno drugačijem vremenu. Nijesmo bili otvoreni prema svijetu na način na koji je to danas slučaj. Informacije nijesu bile dostupne i sjećam se da je moj dolazak u London bio gotovo kao slijetanje na Mjesec. Današnje generacije odrastaju u potpuno drugačijoj stvarnosti.

Cijeli svijet nalazi im se na dohvat ruke. Povezani su, imaju pristup znanju, inspiraciji i mogućnostima o kojima moja generacija nije mogla ni da sanja – svijet je za njih postao mnogo manji. Ali sa tim dolaze i novi izazovi. Toliko je izuzetnih ljudi, paralelnih svjetova, toliko glasova i sadržaja koji nas svakodnevno okružuju, zbunjuju, da možda nikad nije bilo teže sačuvati sebe i pronaći svoj glas. Ljudima danas ne nedostaju informacije… Nedostaje im prostor, vrijeme i podrška da zaista čuju sebe. I možda upravo zato Fondaciju doživljavam kao jednu sigurnu tačku – mjesto za ideje, radoznalost, širu perspektivu i smisao u ovom veoma izazovnom svijetu.

U više navrata ste govorili o trenutku kada Vam je otac pustio ploču Andrésa Segovije i kada ste prvi put čuli zvuk klasične gitare koji je, kako kažete, „ostao sa Vama“. Što Vas je u tom zvuku promijenilo?

KARADAGLIĆ: Tog trenutka se sjećam nevjerovatno jasno, jer je to bio zvuk koji mi je promijenio život, otvorio mi je vrata jednog svijeta ljepote za koji do tada nijesam ni znao da postoji. Ono što je u muzici oduvijek bilo fascinantno za mene jeste činjenica da je ona potpuno neopipljiva. Dogodi se u jednom trenutku i već u sljedećem nestane. A onda se ipak smjesti negdje u sjećanje, u osjećanje, u dubinu. Ta emocija je potpuno stvarna i neizbježna.

Sjećam se da sam kao dijete uvijek sanjao velike snove, bio sam veoma fokusiran i nikad nijesam birao lakši put. Ali negdje duboko u sebi uvijek sam imao taj osjećaj da smisao života mora biti povezan sa ljepotom, i sa nečim što nas prevazilazi. Prva nota sa Segovijinog albuma, pa onda muzika, dali su mi upravo to i postali moj život. Postoje neke istine koje ne pripadaju jeziku, naciji ili vremenu – one su jednostavno univerzalne.

Već prvim albumom ,,Mediterráneo“ zauzeli ste vrhove klasičnih muzičkih lista širom svijeta i, prema pisanju Telegrafa, postali „gitaristički heroj klasične muzike“, a obradama Bitlsa ste nesumnjivo približili klasičnu gitaru najširoj publici. Koliko je važno da gitara izađe iz svog ,,kanonskog“ repertoara i da li mislite da je to danas nužnost za opstanak instrumenta?

KARADAGLIĆ: Umjetnost opstaje upravo kroz razgovor sa vremenom u kojem postoji. Tradicija i otvorenost dio su iste univerzalne cjeline. Klasična gitara ima jedinstvenu poziciju između vjekovne tradicije i šireg, modernog muzičkog prostora. Gitara veoma prirodno povezuje te svjetove i ruši granice žanrova.

Od samog početka moja publika je bila velika i raznolika, a za mene je to uvijek inspiracija. Nijesam razmišljao o tome koliko ljudi me sluša, već da li sam makar jednog čovjeka uspio istinski dotaknuti u tom trenutku. Tek tada znam da li sam uradio nešto vrijedno. Muzika do nas ne dolazi kroz kategorije ili granice. Ona dolazi kroz čistu emociju. Stoga izbori koje sam instinktivno pravio na svom umjetničkom putu nijesu bili pitanje opstanka instrumenta. Ne mislim da gitaru treba spašavati… To je najpopularniji instrument na svijetu! Ali gitara je samo jedan od načina da muzika izađe na površinu kao univerzalni jezik svijeta koji prevazilazi sve žanrove i podjele.

Album ,,Baroque“ je plod mjeseci rada na transkripcijama s Vašim mentorom Michaelom Lewinom. Koliko je taj proces „prevođenja“ – recimo Vivaldijevog koncerta na žice gitare – sličan originalnom komponovanju?

KARADAGLIĆ: Svako ozbiljno ,,prevođenje“ u muzici traži mnogo više od prenosa sadržaja – traži razumijevanje suštine i duha onoga što pokušavate da prenesete. Rad na albumu ,,Baroque“ bio je jedno od tehnički najzahtjevnijih iskustava mog umjetničkog života. Doveo me do granica mogućnosti i bio proces koji je tražio ogromno strpljenje, vrijeme i povjerenje. Ali upravo zbog toga bio je i jedan od najinspirativnijih.

Cilj nije bio samo prenijeti note sa jednog instrumenta na drugi. Cilj je bio razumjeti njihov unutrašnji smisao, i dati im jedan potpuno novi život. Postoje trenuci kad to djeluju gotovo nemoguće. Recimo kada pokušavate muziku napisanu za četiri solo instrumenta, kao što je slučaj sa Vivaldijevim koncertom ,,L’Estro Armonico“, prenijeti na jednu gitaru prvi put. U takvim trenucima nalazite se negdje između izvođača, istraživača i idealiste. A upravo tu moj svijet postaje najuzbudljiviji.

Mnoge Vaše interpretacije, npr. ,,Koncert za Aranjuez“, postale su svjetski standard, ali to djelo je pisano iz apsolutne tame Rodrigove sljepoće i lične tragedije. Kako se u 21. vijeku pronalazi nova, neistrošena emocija u notama koje su odsvirane hiljade i hiljade puta?

KARADAGLIĆ: Magija nije u notama. Magija je u onome što se dešava u prostoru između njih. U tom prostoru smo mi, sva naša iskustva, gubici, radosti, grehovi, ljubavi i sve ono što čini jedan ljudski život. Upravo zato neka djela traju i inspirišu vjekovima… Muzika poput Rodrigovog ,,Aranjuez“ koncerta stalno iznova pronalazi neki novi put. Velika umjetnost direktno razgovara sa onim dubokim i univerzalnim u svima nama. Konkretno to djelo nastalo je iz veoma lične tragedije i bola, ali upravo to je čudo umjetnosti – da nešto toliko lično može postati nešto što pripada svima nama. To je katarza, preobraženje, oslobađanje.

Bio sam veoma mlad kad sam snimio ovaj koncert sa Londonskom filharmonijom i Janikom Neze-Segenom, i danas kad ga slučajno uhvatim na radiju, osmijehnem se iznutra toj mladosti, poletu i energiji koja je pripadala tom vremenu i čovjeku koji sam tada bio. To me uvijek duboko dirne i ohrabri. Tako velika djela nikada ne pripadaju jednoj osobi. Ona rastu sa nama i u nama, sa publikom i sa vremenom. A onda strpljivo čekaju neke nove ljude da u njima opet pronađu i podijele svoju istinu. Andrija RADOVIĆ BOX 1 N: Trinaestojulska nagrada bi bila vrijedna referenca u mojoj biografiji, ali bilo je nemoguće zažmuriti

Vaše odbijanje Trinaestojulske nagrade je odjeknulo, i to ne samo u Crnoj Gori, a nekoliko puta ste obrazložili zašto ste to učinili. Kada sa ove distance razmišljate o toj svojoj odluci i svemu što joj je prethodilo, kako danas gledate na odgovornost javne ličnosti da, i po cijenu nesporazuma ili osude, zauzme stav u trenutku kada ćutanje djeluje kao lakši izbor?

KARADAGLIĆ: Odgovornost koja neminovno prati jedno tako veliko priznanje veća je od nas samih. Tu se ne pitamo glavom, nego srcem i principima. Kad sam saznao da sam izabran da budem jedan od dobitnika najveće državne nagrade, bio sam iskreno srećan – ne toliko zbog samog priznanja, jer svoj životni put i sve ono što sam kroz muziku doživio već osjećam kao ogromnu privilegiju i nagradu, nego zbog ljudi koji su tu i uvijek uz mene: moja porodica, prijatelji, društvo. Znam koliko je njima sve to značilo i koliko su u tom trenutku bili radosni i ponosni.

To je bila njihova nagrada, mnogo više nego moja, jer su me oni oblikovali i stvorili, u tom kontekstu. Iz dubokog poštovanja prema njima, ali i iz odgovornosti prema onima koji tek dolaze, bilo je nemoguće zažmuriti… Trinaestojulska nagrada bi u mojoj biografiji svakako bila još jedna vrijedna referenca. Ali u očima i srcima ljudi koji vole svoju zemlju, ona predstavlja cijeli svijet prepun životnih konstelacija nas i naših predaka, naše i njihove borbe, vjere u bolje sjutra. Danas, kad obilježavamo dvadeset godina od obnove crnogorske nezavisnosti, mi slavimo sve njih i neka nas upravo te vrijednosti vode u blistavu evropsku budućnost, prepunu novih prilika, svjetlosti i ljepote.

Muzika za mene nikad nije bila bijeg od stvarnosti

Odrastanje u Podgorici devedesetih značilo je i noći bez struje tokom kojih ste, po sopstvenom svjedočenju, sviranjem stvarali paralelni, ljepši svijet za svoju porodicu i prijatelje. Da li je ta misija – gitara kao utočište – i danas ostala Vaš unutrašnji kompas, čak i pod svjetlima Rojal Albert Hola?

KARADAGLIĆ: U tim godinama, kada su naši životi bili svedeni na minimum, a osnovne stvari bile luksuz, toplina zajedništva i ljudi koji su nam bliski bili su naša nepokolebljiva snaga. To je bila moja prva publika. I možda sam upravo tada, a da toga nijesam bio svjestan, počeo da razumijem što muzika zaista znači. Tokom tih dana stvarao se jedan paralelni, ljepši svijet – svijet u kojem je postojala ljepota, mir i osjećaj sigurnosti.

Danas su bine veće, svjetla su jača, Rojal Albert Hol ili neka manja sala na drugom kraju svijeta, sve je isto. Svaki put kad izađem na scenu pokušavam da makar na trenutak stvorim prostor u kojem ljudi mogu da osjete tu istu emociju mog odrastanja. Muzika za mene nikada nije bila bijeg od života – ona je uvijek bila način da ga dublje osjetim.