Video
Međutim, sama od sebe nameću se pitanja što zapravo učešće na ovakvom takmičenju donosi autorima, te koliko ostvarenja iz Crne Gore mogu biti konkurentna onima čiji marketinški budžeti nerijetko budu veći od ukupnih sredstava koja se ulažu u naše filmove. Dok čekamo da u narednim nedjeljama Ministarstvo kulture donese odluku o tome ko je ovogodišnji crnogorski kandidat, za Pobjedu o prednostima i manama učešća u ovom procesu govore reditelji čiji su filmovi bili dio prestižnog takmičenja – Draško Đurović („As pik“, 2013), Ivan Marinović („Igla ispod praga“, 2016) i Andro Martinović („Između dana i noći“, 2019), te direktor Filmskog centra Sehad Čekić.
Naši sagovornici, saglasni su da je promocija jedan od najvećih benefita kada se film pojavi u Holivudu.
” Promocija, ma koliko bila evidentna, nije mala stvar. Do iste se inače jako teško dolazi, a kandidatura za Oskara je poligon koji se na relevantnim adresama ne ignoriše. Tako da učestvovanje poklanja određeni kredibilitet i filmu, i autoru pa i državi jer se tako primjećuje da u toj dimenziji uopšte i postoji. Istovremeno – u vašem pitanju je već očigledan i apsurd čitave stvari. Umjetnost se teško kvantifikuje, pa je samim tim takmičenje u umjetnosti u osnovi problematično. Tako je i kad je film u pitanju. Dobitnici Oskara su nekad sjajni, a nekad i ne prežive test vremena, te zbog svega toga čitavu stvar treba gledati i kritički. Oskari, koliko god djelovali važno su zapravo, primarno – industrijski događaj iza koga stoji ozbiljan kapital. Za publiku je dabome vesela razbibriga, i neko opšte mjesto koje označava uspjeh “, kazao je Ivan Marinović.
Za malu kinematografiju poput naše, kako objašnjava Sehad Čekić, je jednostavnije biti protagonistom ovog takmičenja jer je ograničen broj prijava, nego npr. Kanskog filmskog festivala, te je, svakako, uputno redovno učestvovati.
” Samo učestvovanje donosi pregršt novih kontakata i usmjerava određenu pažnju kako na kandidovani film, tako i na nacionalnu kinematografiju, te, stoga, kao i druge mogućnosti koje su na raspolaganju dragocjeno sredstvo za kojim kinematografije poput naše mogu posegnuti u potrebi za višim stepenom (globalne) vidljivosti. Konačno, tek smo nekoliko godina u ovome, te je svako pojedinačno iskustvo koje prođe kandidovani film neophodno kako bi se naredni kandidati bolje pripremili “, kazao je on.
Draško Đurović takođe smatra da je biti dio ovog takmičenja veoma važno, ali da se tome ne pridaje dovoljno pažnje i angažmana.
” Mnogo je važno, ali stalno debatujemo i imamo dileme – da li da konkurišemo za Oskara, da li da idemo na Eurosong, na Bijenale, jer su te manifestacije ispod našeg nivoa. Ili bolje, nećemo dobiti ništa, pa je najpamtnije da, podstaknuti sveznalicama koje znaju ništa o svemu: sjedimo kući, pušimo i gledamo kako drugi pjevaju, kako drugi slikaju, kako drugi snimaju, kratko, kako drugi stvaraju i slave duhovnost. Ostani doma – ali, oduvijek “, kazao je Đurović.
Kada je u pitanju konkurentnost filmova koji dolaze iz malih produkcijskih sredina, Marinović i Čekić mišljenja su da je „Honeyland“ (Sjeverna Makedonija) pokazao da postoji prostor i za male kinematografije u trci za nagradu Oskar.
” Tu je, naravno, i veliki uspjeh koji je ostvario i film „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića, koji dolazi iz Bosne i Hercegovine. Oba ova uspjeha donijele su njihovim kinematografijama neviđeni publicitet i na duge staze unaprijedile kako kinematografije ovih zemalja, tako i međunarodni ugled ovih dviju, nama veoma bliskih, država. Stoga bih u odgovoru insistirao na mogućnost koja nam je dohvatljiva i koju treba iskoristiti i sljedstveno bih istakao da je onda neophodno i podići uslove i u našoj kinematografiji kako bismo poput navedenih primjera i mi došli u situaciju da se čuje ime naše zemlje u globalno praćenom događaju “, priča Čekić.
Učešće na ovoj smotri, kako kaže Đurović, podiglo je profesionalnost domaće kinematografije.
“Pa konkurencija za Oskara je i uozbiljila domaću kinematografiju, podigla profesionalnost. Naravno, ne dovoljno, jer su sredstva i dalje mala, ali su povećana bar za deset puta od 2003, kad smo u Ministarstvu kulture pokrenuli konkurs za finansiranje dugih i kratkih filmova. Tada smo u MK pomagali budžete koliko Filmski centar danas daje za razvoj projekta, i korak naprijed se vidi. Fakultet dramskih umjetnosti takođe ima zasluge u tome, jer već dolazi treća, nova generacija reditelja. Festivali su osvojeni – osim Kana, gotovo svi prisustvom u programu. Ali, nijesu bioskopi jer i dalje nijesmo agresivni u marketingu, pa vjerovatno ni komercijalni toliko da osvojimo i bioskope “, kazao je on.
Kada je u pitanju forma predstavljanja naših ostvarenja u Holivudu, prvo bi, smatraju naši sagovornici trebalo promijeniti bužet. Iz sopstvenog učešća, kako je kazao Martinović, može da potvrdi da su sredstva koja se daju za promociju našeg filma zaista nedovoljna da bi na značajniji način bili primijećeni.
” Prošle godine je u konkurenciji za najbolji inostrani film bilo više od devedeset filmova, što je rekordan broj, i nije teško pretpostaviti da je potrebno dosta toga da biste skrenuli pažnju na svoje ostvarenje. Osim plasmana na nekom prestižnom festivalu, potrebno je imati distributera u SAD, dobiti pozitivne recenzije najvažniji tamošnjih filmskih časopisa (poput Variety i Hollywood Reporter-a), organizovati više projekcija sa odgovarajućom kampanjom kako bi više članova Akademije pogledalo vaš film, objaviti promotivne oglase itd. Primjera radi, sa novcem koji nam je dodijeljen, uz jednu projekciju filma koju obezbjeđuje Akademija, mi smo mogli organizovati još samo jedno prikazivanje. Ostatak novca bio je dovoljan tek da producent i reditelj filma pokriju troškove puta i hotelskog smještaja “, kazao je Martinović.
Najvažnije su, mišljenja je i Marinović, dodatne projekcije gdje se omogućava članovima akademije da pogledaju film i susretnu se sa autorima. Samo neposredni kontakti vam mogu garantovati da je dovoljan broj članova akademije uopšte gledao film.
“Dabome, taj budžet ne bi bilo umjesno prosipati ako je loša godina pa imamo slabog, nesuvislog predstavnika. Dakle, meritokratski sistem bi trebalo pripremiti, gdje bi film koji je i prije kandidature za Oskare dokazao svoj kvalitet festivalskim selekcijama, recenzijama u relevantnim publikacijama i sličnim uspjesima, mogao da dobije i veći budžet sa kojim se može profesionalno uraditi kampanja. „Honeyland“ je, na primjer, dobio nagrade na Sandensu, pa kasnije i na brojnim drugim festivalima, i imao potvrđen kvalitet prije nego što je kampanja za Oskara uopšte i krenula, pa je imalo puno smisla uložiti u skuplju promociju “, kazao je Marinović.
Impresije naših reditelja sa holivudskih promocija, mahom su pozitivne.
“Šansa koja se tu daje znatnom broju mladih, darovitih ljudi je za poštovanje. Izuzimam iz ovog zapažanja ono što su umjetnički rezultati filmova ponaosob. Sresti se sa ljudima iz profesije, čuti njihova razmišljanja o pravcu u kojem će se nastaviti kinematografske djelatnosti, kao i o načinu da plasirate ono što ste napravili ili na čemu radite, bez sumnje je dragocjeno. Moram izdvojiti susret i razgovor sa velikim evropskim i holivudskim rediteljem Polom Verhovenom, koji je osim velikih hitova, napravio i nekoliko od kritike visoko vrednovanih filmova “, ispričao je Martinović.
Ipak, Draško Đurović, kako je objasnio, imao je drugačije iskustvo jer Ministarstvo kulture nije dalo sredstva da se promoviše film koji je kao prvog u istoriji samo izabralo da predstavlja – ne autore, ne film, nego državu u Americi…
” Drugo, Njemci koji predstavljaju naše filmove po nekom ugovoru i danas, ne angažuju profesionalce nego volontere, tako da je meni promoter filma bio nuklearni fizičar. Majkl Medsen je platio večeru gostima i meni, iako je i sam gotovo nesolventan jer plaća tri alimentacije… Da ne opisujem sad sve te scene iz filmova po Los Anđelesu. Ministarstvo je na kraju, po mom povratku iz USA, dalo sredstva da pokrijem put i spavanje tamo. Ja sam platio oglas u „Holivud Reporteru“, što je bilo nepotrebno, jer je svaka novina u svijetu objavila da Montenegro ima prvi put kandidata za Oskara. Na kraju su me zvali iz „New York Timesa“ da dam izjavu o Oskaru i da pošaljem dvije fotograije iz filma. Konačno sam mogao biti zadovoljan “, ispričao je Đurović.
Kada je u pitanju forma predstavljanja crnogorskog filma u Holivudu, kako kaže Sehad Čekić, prije svega, zbog ograničene proizvodnje ne bismo smjeli da pretvorimo izbor kandidata za nagradu Oskar u Crnoj Gori u takmičenje za zadovoljenje lokalnih ambicija.
Preporučeno
– Sa druge strane, pravilno izabrani kandidat, za kojeg se procijeni da posjeduje kvalitet i atraktivnost mora biti podržan u značajnijim iznosima od strane institucija poput Ministarstva kulture, Filmskog centra, ali i Nacionalne turističke organizacije, za početak. Predstavljanje filmova za članove Akademije mora neophodno pratiti veći publicitet i promotivni događaji kako bi se dosegla zadovoljavajuća vidljivost. U mnogim evropskim zemljama se svakom kandidovanom filmu precizno procjenjuje potencijal, zatim se organizuje duža kampanja, dok se podrška raspoređuje u skladu sa odjekom i reakcijama koje film generiše tokom kampanje u Sjedinjenim Državama – kazao je Čekić
