Marko Šelić Marčelo, glas je jedne generacije, reper, pisac, kolumnista i urednik stripova, do kojeg je ovih dana teško doći. Za prebukiranost krivi, kako kaže “sivu zver – feburar”. A ovo vrijeme, osim privatnih obaveza na stotinu polja, donose i obaveze građanskog aktivizma na protestima u više od 60 gradova Srbije. Sa njim smo razgovarali o aktuelnoj politčkoj situaciji, muzici, kulturi…..

Marčelo se protiv nepravde bori na način koji jedino zna – riječju. Na protestima u glavnom gradu Srbije nedavno je održao upečatljiv govor, koji je odjeknuo u regionu. Po sopstvenom priznanju, nije propustio nijedno okupljanje građana, a za svoje riječi izrečene u duhu najbolje satire kaže da su mjesta gole ogorčenosti.

“Ironija je tu tek puko sredstvo, da se zadrži privid dostojanstva, jer nam je Aleksandar Vučić dostojanstvo, gotovo sasvim, oteo i ukinuo. Što se pak komentara tiče, da bi se nešto komentarisalo mora se stajati po strani. Ja nemam apsolutno nikakvu namjeru da stojim po strani, a ako bih bio primoran da nekome dam sažetak, glasio bi otprilike ovako – taj je čovjek uzurpirao sve institucije, gotovo sve medije i gotovo sve živote; mi na to ne pristajemo; mi nismo pristalice opozicije, jer i ona će nam jednog dana, nadam se, odgovarati za nedjela. Mi smo narod, građani ove zemlje, mi smo na ulicama i nas je ipak više. Do pobjede i do slobode, ili do poraza i masovne migracije. Jer, kako reče Nikola Kojo, časnije je biti građanin drugog reda u tuđoj zemlji, nego građanin trećeg reda u sopstvenoj”, kazao je Marčelo. 

Foto: Twitter

A da li će Vučić, kako je Marčelo rekao u svom govoru pred masom, “sići sa trona laži i sujete”, pitanje je na koje smo dobili negativan odgovor.

“Nikada, jer silazak zvuči kao svojevoljan čin. Po svemu sudeći, on sa “trona” može biti jedino svrgavan i na kraju svrgnut, i spremni smo na sva legitimna građanska sredstva da do tog cilja stignemo”, jasan je naš sagvornik.

Jedan od glasnih kritičara vlasti u Srbiji je i glumac Sergej Trifunović, koji je prošlog mjeseca izabran za novog predsjednika “Pokreta slobodnih građana”. Na pitanje da li je ispravno da umjetnici ulaze u političke vode, Marčelo kaže da svako ima pravo i dužnost da promišlja o društvenim pitanjima.

“Kad bi se nekoj ulici dalo ime “Ulica žrtava propagande”, te bi ulice morale biti veoma duge, jer je tih žrtava nedogledno mnogo. Jedno od stamenih ubjeđenja žrtava propagande jeste i to da su umjetnici valjda idioti koji ne treba da se miješaju, što je samo ogranak ideje da zapravo niko u to ne treba da se miješa, da smo svi tu da trpimo i ćutimo, dok je politika posao za političare. S tim u vezi, Sergej je nedavno lijepo postavio pitanje – šta tačno te ljude, koje gledamo već 30 godina, kvalifikuje za bavljenje politikom? Šta su oni po struci i kakvi su? Od keramičara do lažnih doktora, od polupismenih do potpuno nepismenih, od preletača do još ozbiljnije beskrupuloznih. Tu imate svega. A dobar dio njih, počev od njihovog predsjednika, u životu ništa drugo nije ni radio. Oni su naprosto, eto, riješeni da budu političari, kao da je to nekako samo njima bogom dano pravo. Mi ne ulazimo u politiku, mi tu njihovu politiku pokušavamo da istjeramo iz dvorišta. Ona se uselila tu da cenzuriše, da šikanira, da ucjenjuje…”, objasnio je Marčelo. 

Citirao je sociologa Jova Bakića koji je rekao da se poštenje intelektualca ogleda u tome hoće li se nakon borbe, vratiti za svoj radni sto.

“Ja svoj neću ni napustiti. Ako neko pak misli da ovo radim zbog fotelje, moram reći da je u pravu – ovo radim zbog fotelje u kojoj sjedim dok pišem, iz koje slobodno razmišljam i govorim. Aleksandar Vučić hoće da mi tu fotelju oduzme, meni i svim ostalim mislećim ljudima. Otud i mi želimo da uzmemo njegovu fotelju, iz koje se igra diktatora”, pojašnjava reper.

Ocjenjujući odnos pažnje publike prema popularnoj “autotune” muzici, koja je zavladala u regionu, Marčelo kaže da muzika danas uopšte nije svodljiva na to – ispod otužne površine glavnog toka buja potpuno drugačiji život, skrajnut, ali istrajan, nadahnut.

Foto: Dejan Škipina

“Svako može slušati, što bi Gajo iz Buksovaca rekao, “kako ko voli”. Samo bih se osvrnuo na jednu frazu koja ulazi u modu, a to je kultur-fašista. Ljudi bi generalno morali opreznije da upotrebljavaju riječ fašizam. Ja svakako ne bih, ni da imam tu moć, autorima čiji mi se rad ne dopada zabranio da prave svoju muziku, da nastupaju, da govore u medijima. Ne bih nikome rekao “sviraj ti to u svoja četiri zida”, ne bih nikoga poslao u logor niti obezglavio. Dakle, to svakako veze nema s fašizmom. A to što bi pak kičeri i šundisti htjeli ljudima, koji su čitav život posvetili kulturi i umjetnosti, da zabrane da kič nazovu kičem i šund šundom, pa ih zato proglašavaju nekakvim kultur-fašistima – to mogu da okače mački o rep. Baš kao i onu gnjilu frazu “o ukusima se ne raspravlja”. Ukusi su jedino o čemu se ikad raspravljalo. A ne raspravlja se jedino o bezukusu. Prema tome, predlažem IDJ muzika ustanovi godišnju nagradu “Atila, kič božji” i da je dodjeljuje najzaslužnijima. Biće to tvrda bitka”, smatra muzičar.

Ovaj vrsni umjetnik godinama dobro balansira između muzike i književnosti. Ipak, oni koji ga vole, postaju već uveliko nervozni, s obzirom na to da je prošlo gotovo pet godina od poslednjeg albuma. Kako kaže, čitaoci iščekuju poslednju knjigu romana “Malterego”, pa i u tom taboru uzbuđenje raste.

“Ove godine radim oba. Jedno me napuni energijom, kad me drugo isprazni, jer su procesi dobrano različiti. Silno mi je stalo da na kraju godine niko od njih ne bude razočaran, da se i jedno i drugo postigne, i to iz sve snage. A drugačije i ne umijem. Nikada nisam pisao ležerno, uvek “ginem” za djelo na kojem radim, što, naravno, nimalo ne garantuje kvalitet. Ali, svakako ti umiruje svijest da si istinski dao sve od sebe. Kada se uzmu u obzir i moj kreativni bunker i društvene okolnosti, kroz ovu godinu i ne mogu drugačije nego upravo tako: dajući sve od sebe. Oba djela, i roman i album, imaju jasan cilj, prilično isti kao i moj lični – da od nemira izbiju do katarze i zaključka”, priča Marčelo, dodajući da na oba fronta postoji ogroman izazov.

U stihove se, poslije duge pauze, treba dostojanstveno vratiti, a za to vrijeme treba valjano završiti svoju najdužu priču i oprostiti se od tih junaka. Kako objašnjava, u svemu tome nalazi nešto duboko, prelijepo i  užasavajuće.

Marčela smo za kraj razgovora pitali da nam preporuči dobar film, seriju ili muzički album, posebno za one koji “otkidaju” na popularni “autotune”.

“Ne može se to jednom izjavom učiniti, ali ako neko od njih ovo čita: vjerujte, “autotune” nije sve što postoji na svijetu. Nađite na youtube-u bilo šta gdje svira živi bend, pogledajte kako simfonijski orkestri izvode kompozicije iz vaših omiljenih serija i filmova, čujte kako neko uživo pjeva. Radite to nekoliko dana i biće vam sve jasnije šta je problem sa vašim trenutnim zvijezdama, zašto plejbek nije koncert i zašto “autotune” nije pjevanje. Pa, onda probajte s nekim laganijim klasikom književnosti, recimo “Lovcem u žitu” ili “Ubiti pticu rugalicu”, pa ćete vrlo lako razumjeti zašto vaša omiljena blogerka nije pisac, iako možda objavljuje nešto ukoričeno što ima listove između. Idite u pozorište, ako imate prilike, nećete izaći odande isti. A pokušajte i s nekim umjetničkim stripom. Ukratko: dajte šansu bilo kojoj grani umjetnosti da vam takne dušu i otkriće vam se u kakvoj su vas banalnosti i plitkosti, do tada držali najobičniji materijalisti koji zarađuju ogromne novce na činjenici što još niste otkrili koliko je svijet veći”, savjetuje Marčelo.

J.L.