“Ja sam slučajno postao matičar a potom se namjerno posvetio ovom pozivu i potrebama i željama mladih ljudi trudeći se da im ispunim očekivanja, dam doprinos njihovom važnom trenutku i zajedničkoj sreći. Tako već 28 godina”, kaže na početku naše priče matičar Milenko Miško Jelenić, čovjek koji je donio sreću mnogim zaljubljenim parovima, a imao je priliku da gleda kako tu sreću množe djecom. Za “Standard” je odlučio da podijeli trodecenijsko iskustvo čime nam je napravio paralelu između vjenčanja od prije 30 godina i sada. Mnoge neobične ali i lijepe situacije kriju se iza posla matičara, pa nam je tako kazao da je najstariji “mladoženja” imao 80 godina, da današnje mlade znaju da zakasne, ali i da mnogi parovi nakon što ih on vjenča dobijaju sinove…   

Danas kod većine parova nije praksa da se vjenčaju u sali za vjenčanje koja je svima dobro poznata i nalazi se zgradi gdje je Gradsko pozorište na uglu Bokeške i Njegoševe ulice. Nekada je ovo bilo jedino mjesto, gdje su se vjenčavali naše majke i očevi, a sada je trend da to bude u hotelima i restoranima. Kada je sve počelo da se mijenja Miško Jelenić počinje da nam priča…

U sali “državni simboli i odgovornost”, ali mladi vole da sami kreiraju ambijent

“Organizovaje svadbi u restoranima i hotelima počelo je početkom 90-ih a samim tim i zahtjevi mladenaca da matičar dođe i u tom ambijentu obavi svečani čin vjenčanja. Matičari su udovoljavali tim zahtjevima i željama, a ubrzo je i zvanično dozvoljeno da se vjenčanja mogu obaviti i van službenih prostorija uz obavezu mladenaca da uplate taksu za vjenčanje u visini od 100 eura na žiro račun Glavnog grada.

“Odluka da se vjenčanje obavi u restoranu, pokazala se kao praktična. Mladenci na taj način utiču na organizaciju svabenog veselja i samog čina vjenčanja više nego što je to bilo moguće u kućnom ambijentu i službenim prostorijama, a to je izbor muzike, fotografisanje, snimanje, način ukrašavanja mjesta vjenčanja. Smatram da su to razlozi zbog koji se mladenci odlučuju za pomenute lokacije i sve je tako otmenije…”, kaže on, a na naše pitanje da li ipak čin vjenčanja u sali za vjenčanje imalo več draž odgovara…

“Ne znam da li je imalo veću draž. Čak smatram da je nekako obavezujuće sa više obzira i nekako na izgled profesionalnije, što je vjerovatno uticaj službene prostorije, tu su zastava države i grada, mladence dočekuju službena lica, pa to stvara osjećaj zvaničnosti, odgovornosti, poštovanja”.

Mladoženja u devetoj deceniji i mlade koje kasne i “kucaju poruke”

Što se starosne dobi tiče Miško kaže da nije primijetio razliku u godinama mladenaca nekada i sada. Ističe da je bilo veoma mladih, ali i onih u godinama možda baš po onoj staroj “ljubav ne pita za godine”. Najstariji mladoženja je imao 80 godina, dakle ljubav zaista ne pita za godine, a s obzirom na višedecenijsko iskustvo i rad imao je priliku da vidi i mnoge neobične situacije…

“Nijesam imao priliku ili nepriliku da neko pobjegne ili se predomisli. Nekada se primijeti nervoza…Najčešće je mlada ljuta, a jedne prilike smo mladu dugo čekali, bila je nešto ljuta ali je na kraju ipak došla. Kolega odbornik je poznavao oca mladoženje i malo ljut zbog čekanja mu je rekao: “Rano je počela da vas dribla”(smjeh). Na jednom jednom vjenčanju dok je odbornik čitao odredbe zakona, mlada se okretala i pitala “Ima li ko žvaku”. Jedna je mlada dok je čekala početak vjenčanja kuckala poruke…

Ponosan sam što parovi ostaju zajedno i većina dobija mušku djecu

Gospodin Jelenić imao je tu privilegiju da učestvuje u prvim koracima gradnje jednog braka, porodice kao osnovne ćelije društva, temelja jedne nacije, spoj divije savršene polovine…

“Ne znam koliko sam vjenčao mladenaca, ali svakako da se svakodnevno sretnemo na ulici, marketima, kafićima na svadbama njihovih pijatelja, kumova, rodbine, najčešće sa djecom za ruku ili u naručju što mi je posebno drago. Najljepše što kažu, je to kada se na njihovim licima primijeti zadovoljstvo i sreća. Naravno izražavaju poštovanje, i neku vrstu zahvalnosti. Mnogi kažu “Bili ste nam srećni”, pa pozovu i na piće”

Kada je u braku sve kako treba, skladno i puno ljubavi mladenci se “vežu” za svog matičara i smatraju ga dijelom svoje sreće.

“Skoro me srete i pozdravi jedan mladoženja i reče: “Postao sam tata, prije dva dana”, na moje pitanje što ste dobili on reče: “A što bi kad si ti matičar-sina” (smijeh). Naravno nije uvijek tako, iako vlada takvo mišljenje”, kaže Jelenić.

Sigurno se sjećate slika vaših roditelja ili rodbine, na kojoj svi stoje “preozbiljni” dok se na kraju sale neko smije sa “bocom” u rukama. Zvuči vam poznato?

“Vjenčanja se sada obavljaju u opuštenijoj atmosferi, manje je treme kod mladenaca često igraju, pjevaju, uživaju u svom lijepom i posebnom trenutku. Ranije je sam čin sklapanja braka bio nekako zvaničniji ozbiljniji i to je bio i odnos mladenaca i prema službenim licima i službenim prostorijama. Dok su svadbari ranije bili veseliji i opušteniji naravno uz pomoć flaše pića bez koje se nije dolazilo”

Milenko Miško Jelenić nije jedini u porodici koji obavlja ovu zanimljivu dužnost, naime i njegova supruga Slobodanka takođe je matičar preko 20 godina. I kako je na samom početku rekao “slučajno je postao matičar a potom se namjerno posvetio ovom pozivu”, koji je usrećio mnoge. 

M.Ivanović

Foto: Privatna arhiva, google maps