Kristijana F., glavna junakinja knjige “Mi, djeca sa stanice Zoo”, danas ima 55 godina i čeka smrt.

Kada je 1978. izašla knjiga “Mi djeca sa stanice Zoo” tada 16-godišnja Kristijana je već bila proživjela pakao. Sa 14 godina je prvi put uzela heroin, a brzo se našla u začaranom krugu narkomanije i prostitucije na berlinskoj stanici Zoo, poznatoj po prostituciji maloljetnika.

Majka je uspjela da je izvuče iz toga kad ju je poslala kod bake na selo, nakon čega je Kristijana bila “čista” pet godina. Reporteri Sterna otkrili su je kad je svjedočila na suđenju pedofilu koji je djeci za seks plaćao heroinom, a ubrzo je njena priča protresla svijet kao knjiga, a zatim i film “Mi, djeca sa stanice Zoo”, šokirajući i podstičući rasprave o zavisnosti i prostituciji maloljetnika širom Evrope.

Bila je to najstrašnija knjiga koju su tinejdžeri mogli da pročitaju osamdesetih, a čitali su je milioni, čitaju je i danas.

Za Kristijanu je čuo cijelio svijet, davala je intervjue, glumila, gostovala na festivalima… I to je tad zvučalo kao srećan kraj ove priče. Nije bio.

Kristijana je bila najpoznatija narkomanka na svijetu i nije trebalo mnogo da se vrati svom poroku.

{youtube}rnS9jl-O-5c{/youtube}

“Zbog toga što me nije bilo sramota da ispričam svoju životnu priču, odjednom sam postala poznata i svi su željeli da pričaju sa mnom. Osjećala sam se strašno, kao neko zamorče. Svi su se pitali da li sam mrtva, da li ću izdržati, da li sam i dalje zavisnik. Ni za šta drugo nisu bili zainteresovani, osim za to što sam zavisnik. Zato se kajem što sam uradila film i knjigu”, ispričala je nedavno.

Zahvaljujući velikom uspjehu filma, otišla je u Los Anđeles, gdje je upoznala, družila se, drogirala se sa brojnim poznatim facama.

Navodno je, čak, spavala sa Dejvidom Bouvijem, koji joj je još kao tinejdžerki bio heroj. Ipak, morala je da napusti Ameriku kad ju je policija uhvatila s drogom.

Više puta je pokušavala da izliječi zavisnost i sredi svoj život. Dva puta je prekidala trudnoću, a onda je 1996. rodila sina Filipa. I njegovog oca je upoznala na odvikavanju. On ju je ostavio, a njoj je 2008. socijalna služba oduzela dijete.

Nije mogla da se pomiri s tim, pa ga je otela i pobjegla s njim u Amsterdam. Mediji su izvještavali da se ne brine o sinu, da pije i uzima heroin. Nije dugo izdržala – vratila se u Njemačku, predala sina, a dvije godine kasnije oduzeli su joj roditeljsko pravo. Filip je dobio staratelje, ali je nastavio da viđa majku.

O svom životu poslije 1978. Kristijana priča u knjizi “Moj drugi život”, objavljenoj prije nekoliko godina. Nastavak priče “Mi, djeca sa stanice Zoo” Kristijana je poverila novinarki Sonji Vuković (inače Njemici srpskog porekla).

“Naš prvi susret je bio nevjeroatno upečatljiv. Izgledala je divno. Imala je svježe ofarbanu kosu, lakirane nokte, crveni karmin, prekrasni kaput. Ali, kada je skinula rukavice, videli su se ožiljci na rukama. To su bili ožiljci njene prošlosti. Ona je potom počela da priča sama od sebe, tako da nisam morala ni da postavljam pitanja. Više puta smo se našle. Morate znati da sa Kristijanom nije moguć „normalan“ rad. Ipak, između nas se stvorio prijateljski odnos”, ispričala je novinarka.

A Kristijana, ona je i dalje zavisnik. Pričalo se da je psihički vrlo nestabilna, ponekad čuje glasove i bježi iz svog stana u beskućništvo. Boluje od hepatitisa C koji je dobila osamdesetih godina, i ciroze jetre.

“Mogu da umrem svakog časa, ali ne žalim ni za čim u životu, jer mislim da ništa nisam propustila. U redu sam. Ne bih nikome preporučila da ide mojim putem, ali to je moj život”, rekla je Kristijana u jednom intervjuu – prije nego što se ponovo povukla u samoću.