Zbog toga je jezik koji koristimo jednako važan kao i pouke kojima ih nastojimo naučiti. Times of India izdvojio je šest rečenica koje imaju moć da promijene ne samo razgovore u porodici, već i odnos koji gradite sa djetetom.
„Slušam te. Pričaj mi.“
U svijetu u kojem svi žele da daju odgovor, djeca samo žele nekoga ko će ih saslušati. Ta jednostavna rečenica poručuje im da ne moraju da se bore za vašu pažnju niti da potiskuju svoja osjećanja prije nego što progovore.
Bilo da su uzbuđena zbog novog prijatelja ili tužna zbog nečega što se odraslima čini nevažnim, osjećaj da ih neko sluša uči ih da su njihove misli važne. Vremenom će vam se zbog toga lakše povjeravati i kada je riječ o ozbiljnijim životnim temama.
„Greške te ne čine neuspješnim“
Mnoga djeca odrastaju uvjerena da sve moraju da rade savršeno kako bi njihovi roditelji bili ponosni na njih. Međutim, život se ne zasniva na savršenim ocjenama ili besprijekornim nastupima, već na učenju.
Kada roditelji na greške reaguju strpljenjem, a ne razočaranjem, djeca prepreke počinju da doživljavaju kao priliku za učenje, a ne kao bezizlaznu situaciju. Tako postaju spremnija da pokušavaju, griješe, prilagođavaju se i krenu ispočetka, bez straha da će nekoga razočarati.
„Volim te i kada imamo težak dan.“
Djeci su potrebne granice, ali i sigurnost da ljubav ne nestaje onog trenutka kada pogriješe. Izgovaranje ovih riječi ne opravdava loše ponašanje, već odvaja dijete od njegovog postupka. Podsjeća ga da, iako postupci imaju posljedice, ljubav ostaje nepromijenjena.
Taj osjećaj emocionalne sigurnosti temelj je na kojem se postepeno grade samopouzdanje i otpornost.
„Tvoja osjećanja su u redu.“
Odrasli često pokušavaju da „poprave“ dječja osjećanja prije nego što ih uopšte priznaju. Rečenice poput: „Nemoj da plačeš“, „Nije to ništa strašno“ ili „Sve će biti u redu“ obično se izgovaraju s dobrom namjerom, ali zbog njih dijete može da se osjeća neshvaćeno.
Mnogo je snažnije jednostavno priznati djetetova osjećanja. Kada djeca nauče da su tuga, frustracija, strah i razočaranje normalna osjećanja, uče i da ih zdravije izražavaju i nose se s njima, umjesto da ih potiskuju.
„Šta misliš da bi sada pomoglo?“
Roditelji ne moraju uvijek da imaju sve odgovore. Ponekad je najbolja lekcija podstaći dijete da samo razmišlja.
Postavljanjem ovog pitanja podstičete rješavanje problema umjesto stvaranja zavisnosti od drugih. Time djetetu poručujete da je njegovo mišljenje važno i da je sposobno da samo pronađe rješenje. Takvi mali trenuci povjerenja postepeno grade samopouzdanje koje ostaje i dugo nakon djetinjstva.
„Ponosan sam na tvoj trud“
Uspjeh jeste važan, ali trud je ono što oblikuje karakter. Ako je pohvala rezervisana samo za odlične ocjene, medalje ili postignuća, djeca mogu početi da vjeruju da njihova vrijednost zavisi isključivo od rezultata.
Pohvala za upornost uči ih da su odlučnost, hrabrost i dosljednost jednako važni kao i pobjeda. Na taj način fokus se pomjera sa potrebe za dokazivanjem na želju za napretkom.
Istina je da se roditeljstvo ne svodi na pronalaženje savršenih riječi svakoga dana. Biće užurbanih jutara, trenutaka nestrpljenja i razgovora za koje biste poželjeli da ih možete vratiti. Međutim, ono što je važno jeste obrazac koji vaše dijete pamti.
Preporučeno
Riječi koje neprestano birate postaju dio priče koju djeca pričaju sama sebi. A ponekad samo jedna promišljena rečenica, izgovorena u pravom trenutku, može da odjekuje u djetetovom srcu cijelog života.
Video