Djeca koja žive u porodici sa psom tokom ranog detinjstva (od druge do pete godine) pokazuju bolju „društvenu i emocionalnu inteligenciju“ od djece koja žive u porodicama bez kućnih ljubimaca, pokazuje studija.
Za razliku od djece iz domaćinstava koja nemaju pse, djeca iz domaćinstava koja imaju pse pokazuju znake boljeg socijalnog i emocionalnog blagostanja, ukazuje studija objavljena u časopisu Pediatric Research, prenosi miss7mama.24sata.hr.Tim stručnjaka sa Instituta za decu Teleton i Univerziteta Zapadne Australije proučavao je upitnike koje je popunilo više od 16.400 domaćinstava sa djecom uzrasta od dvije do pet godina. Nakon što su uzeli u obzir starost, pol, navike spavanja i nivo obrazovanja roditelja, ispitali su uticaj pasa na malu djecu.
Autori su analizirali podatke prikupljene između 2015. i 2018. u okviru studije Playce. Roditelji djece uzrasta od dvije do pet godina popunjavali su upitnik u kome su procjenjivali fizičku aktivnost i socijalno-emocionalni razvoj svog djeteta.
Od 1.646 anketiranih domaćinstava, 686 je imalo psa. Djeca iz domaćinstava koja posjeduju pse imala su 23 odsto manje šanse da će imati poteškoća u izražavanju i prepoznavanju osjećanja i društvenih interakcija od djece koja su odrasla u porodicama bez psa.
Takođe je otkriveno da djeca koja odrastaju uz psa imaju 30 odsto manje šanse za asocijalno ponašanje.
Autori studije su otkrili da je kod ove djece 40 odsto manja vjerovatnoća da će imati problema u interakciji sa drugom djecom, a 34 odsto veća vjerovatnoća da će se ponašati socijalno inteligentno i pažljivo u igri sa drugom djecom.
Takođe su otkrili da je manja vjerovatnoća da će djeca iz domaćinstava koja posjeduju pse imati emocionalne probleme.
Vanredni profesor Hejli Kristijan, autor studije, smatra da je zanimljivo videti razliku između djece čije porodice imaju psa u domaćinstvu, u poređenju sa porodicama koje nemaju pse.
„Iako smo očekivali da će posedovanje psa donijeti neke beneficije u ponašanju maloj djeci, bili smo iznenađeni kada smo otkrili da je samo prisustvo porodičnog psa u domaćinstvu povezano sa mnogim pozitivnim ponašanjima i osećanjima“, rekla je ona.
Čak i među domaćinstvima u kojima je pas bio član porodice, postojala je razlika između djece, u zavisnosti od toga koliko su djeca bila uključena u brigu o svom ljubimcu.
Djeca koja su se pridružila svojoj porodici radi šetnje pasa najmanje jednom nedjeljno, imala su 36 odsto manje šanse da će imati loš društveni i emocionalni razvoj u poređenju sa djecom koja su šetala svog porodičnog psa manje od jednom nedjeljno.
Štaviše, dejca koja su se igrala sa svojim porodičnim psom tri ili više puta nedjeljno su imala 74 odsto veće šanse da se redovno ponašaju pažljivije i brižljivije od djece koja su se igrala sa svojim psom manje od tri puta nedjeljno.
Djeca iz domova koji su posedovali pse imala su 23 odsto manje šanse da će imati poteškoća sa emocijama i društvenim interakcijama nego djeca koja nisu posjedovala psa.
Kristijan je dodala da njihova otkrića ukazuju na to da „primanje psa u porodicu“ može imati koristi za razvoj i dobrobit djece.
„Snažna veza između djece i njihovih kućnih ljubimaca može se odraziti na količinu vremena provedenog u zajedničkoj igri i šetnji, što posljedično može podstaći društveni i emocionalni razvoj djeteta.
Autori upozoravaju da zbog opservacijske prirode studije nisu bili u mogućnosti da odrede tačan mehanizam pomoću kojeg posjedovanje psa može imati koristi za socijalni i emocionalni razvoj male djece.
Preporučeno
Ali dodaju da bi dalja istraživanja trebalo da procijene potencijalni uticaj „posjedovanja“ različitih vrsta kućnih ljubimaca ili uticaj koji privrženost djece svojim ljubimcima može imati na razvoj djeteta tokom cijelog života.