Video
Mišel Lajons gledala je izvršenja smrtnih kazni u američkoj državi Teksas punih 12 godina. Slušala je posljednje riječi kažnjenika, prenosila njihove poruke i razgovarala sa porodicama njihovih žrtava. Kada najmanje očekuje sjeti se njegove majke sa rukama prislonjenim na staklo komore za egzekuciju, dok posmatra pogubljenje svog sina u najboljoj odjeći koju je imala.
Tokom 12 godina, najprije kao novinarka, a zatim i kao portparol Odjeljenja za krivično pravosuđe Teksasa, dio Lajonsinog posla bio je da posmatra izvršenje svake smrtne kazne koja je sprovedena. Od 2000. do 2012. godine vidjela je egzekucije skoro 300 muškaraca i žena, čiji su nasilni životi mirno završeni, sa dvije igle u venama.
“Da li treba da budem uznemirena?”
Prvo pogubljenje, Havijera Kruza, gledala je kada je imala samo 22 godina, nakon čega je napisala “To mi je bilo skroz u redu. Da li treba da budem uznemirena?”.
Mislila je da je najbolje da svoje simpatije ostavi po strani za nešto vrednije, poput dvoje djece koje je Kruz ubio udarajući ih čekićem.
“Svjedočiti pogubljenjima bio je samo dio mog posla. Podržavala sam smrtnu kaznu, mislila sam da je najprikladnija za određene zločine. I zato što sam bila mlada i živahna, sve mi je bilo crno bijelo. Da sam razmišljala o tome kako se osjećam, kako bih se vraćala u tu sobu iznova i iznova”, rekla je Mišel, čiji su memoari “Niz smrti” nedavno objavljeni.
Michelle Lyons has witnessed 278 executions. What impact has this had on her life? #longreads http://t.co/3LCxUSQDRE pic.twitter.com/ERM02Dp89B
— TheJournal.ie (@thejournal_ie) August 24, 2014
“Svjetska prijestonica kažnjavanja”
Od 1924. godine sve egzekucije u Teksasu se obavljaju u Hantsvilu, malom gradu na istoku države, u jednom od zatvora koji ima i komoru za pogubljenja. Vrhovni sud je 1972. godine zabranio smrtne kazne, ali su je posle nekoliko mjeseci pojedine države ponovo uvele.
Hantsvil je ubrzo dobio nadimak “svjetska prijestonica kažnjavanja”. Svuda su crkve, a lokalno stanovništvo je učtivo, i prolaznici mogu da provedu u njemu više dana, a da nikada ne saznaju njegovu drugu stranu.
Teksas je 2000. godine izvršio 40 smrtnih kazni, što je bio svojevrsni rekord, a Lajonsova je posmatrala 38.
The woman who watched 300 executions in Texas https://t.co/ATK1mOB0Uc pic.twitter.com/GaFgnDHRFU
— adeepesh (@Adeephd) May 7, 2018
Bilješke o pogubljenima
“Kada danas gledam svoje bilješke sa pogubljenja, vidim da sam sve sumnje koje sam imala gurala u stranu”, rekla je za BBC Mišel Lajons.
U njenim zapisima ostalo je da je Karl Hejzelbelt mlađi, koji je ubio majku i njenu ćerku, na izvršenju nosio naočare. Beti Lu Bets, koja je muževe sahranjivala u bašti kao ljubimce, imala je mala stopala. Tomas Mejson, koji je ubio majku svoje žene i babu, ličio joj je na njenog dedu.
“Gledati posljednje trenutke nečijeg života, kada im duša napušta tijelo, nikada ne postane normalno ili svakodnevno”, kaže Lajons.
Postupak je opisala kao da gleda nekoga da odlazi na spavanje, što je bilo veliko razočaranje nekim od rođaka i prijatelja njihovih žrtava, koji su očekivali električnu stolicu.
Several officers are outside Huntsville Unit including @IrvingPD for Donald Newbury's execution. #wfaa #deathrow pic.twitter.com/2S12kKMAgs
— Mike Ortiz (@PhotoMikeO) February 5, 2015
Posljednje riječi: Od citata rok pjesama do šala
Njen posao je uključivao i prenošenje očajničkih molbi za oproštaj, ožalošćena izvinjenja, nevjerovatne tvrdnje o nevinosti, kao i biblijske odlomke, citate iz rok pjesama, čak i povremene šale. Bili Hjuz je 2000. godine tako izgovorio “Plaćam društvu svoj dug, ostao sam dužan popusta i povraćaja novca”. Kako kaže, rijetko je čula ljutnju, i samo jednom je čula zatvorenika kako jeca.
Slušala je njihove posljednje uzdisaje, kašalj i šapat, ili pokrete dok su hemikalije obavljale svoj posao. Kada bi preminuli, gledala je kako postaju ljubičasti.
Primala je pisma iz cijelog svijeta od ljudi koji su je osuđivali za učešče u “ubistvima koje sponzoriše država”. Ponekad bi im odgovarala riječima da drže svoje noseve van poslova u Teksasu.
https://twitter.com/wwwepiroid/status/993035708729249792
Dječak koji ju je rasplakao
Nakon što je 2002. godine pogubljen Napoleon Bizli, koji je imao samo 17 godina kada je ubio oca federalnog sudije, plakala je cijeli put do kuće.
“Ne samo da sam imala osjećaj da Napoleon više ne bi bio problem po društvo, već sam mislila i da bi bio produktivan član. Navijala sam za njega da dobije na žalbi, ali sam se u isto vrijeme i osjećala krivom zbog toga. Bio je to užasan zločin i da sam iz porodice žrtve, sigurno bih željela da se Napoleon pogubi. Da li sam imala pravo da osjećam simpatije za njega?”, prisjeća se Mišel.
Tek kada je ostala trudna 2004. godine njena maska je spala.
“Počela sam da brinem da moja beba može da čuje posljednje riječi zatvorenika, njihova izvinjenja, hrkanje. Kada sam dobila ćerku počela sam da ih se plašim. Imala sam bebu kod kuće za koju bih sve uradila, a te žene su gledale svoje bebe kako umiru. Čula bih majke kako lupaju po staklu, viču, šutiraju zid. Stajala sam i mislila ‘Nema pobjednika, svi su zeznuti’. Egzekucije su samo tužne situacije, a ja sam gledala svu tu tugu, iznova i iznova”, ispričala je Lajons.
Još sedam godina je provela na istom radnom mjestu, a kako kaže, danas kada više nije u zatvoru, o pogubljenjima razmišlja više nego kada je taj posao obavljala.
“Otvorila bih kesicu čipsa i osjetila miris komore, čula nešto na radiju i prisjetila bih se razgovora sa nekim zatvorenikom”, rekla je Mišel, prenosi Blic.
Preporučeno
