Vjerovanje u ljubav na prvi pogled ne čini vas nepopravljivim romantikom, zamislite, zapravo, da veslate mirnom vodom. 

Zašto smo opsednuti formulom „slow burn“ romanse i šta to govori o nama

Upoznavanje i popuštanje uzajamnoj privlačnosti rasplamsavaju vatru koja zaslijepljuje (i čini nas srećnima), ali ne greje dovoljno dugo. To veoma dobro znaju kreatori Bridgertona, koji u novoj sezoni, posvećenoj drugom sinu porodice, odmah uvode emocionalni kratki spoj u kom ga pogađa zaljubljenost u damu koju je gotovo nemoguće pronaći ili, u njegovom slučaju, prepoznati. Porok vikonta ostaje zarobljen u opsesivnoj potrazi za voljenom Sofi, viđenoj pod ručno šivenom maskom od bijele čipke, a koja nije ništa drugo do moderna verzija Pepeljuge.

U ponoć ona bježi improvizovanim kočijama, gubi rukavicu, ima blistave cipele, zlu maćehu i dvije polusestre i, iznad svega, ne pripada visokom društvu londonskog Mejfera ili mu, tačnije, pripada, ali u ulozi izuzetno vješte služavke. A nakon maskenbala koji obilježava njihov prvi susret, započinje mučenje karakteristično za Bridgerton „slow burn“ romansu.

Šta je „slow burn“ romansa koju vidimo u Heated Rivalry

Formula je jednostavna: zajednička osjećanja + preovlađujuće prepreke koje nameću društveni, politički i kulturni kontekst, uz izostanak iskrene komunikacije, stvaraju mučenje velike ljubavi koja se očekuje prije nego što procvjeta. Ova šema je detaljno razrađena u svim udvaranjima prethodnih sezona i danas pronalazi savršenu publiku jer je privlačna upravo zbog sporog ritma romanse, gotovo epsko-monumentalnog aspekta njene dinamike i, iznad svega, zbog tajnovitosti.

To su pokazali i kvir hokejaši, žrtve sportskog i izrazito muškog sistema koji nikada ne bi odobrio njihovu vezu, a koji su ih učinili apsolutnim protagonistima ovog načina zaljubljivanja, donoseći im globalni uspjeh u veoma kratkom roku. Na TikToku isječci iz serije žive produženi život ne samo zato što dostižu neobuzdanu milionsku viralnost već i zato što dodiruju univerzalne emotivne niti. Upravo se to dešava kada jedna veza u sebi sažme iskustva tolikog broja gledalaca.

Ali i povratak ljubavnih romana označava veliki uspon slow burn odnosa, počev od dugo očekivane nove adaptacije Orkanskih visova sa Margo Robi i Džejkobom Elordijem, a koja svjedoči o toj želji za nesavršenim ljubavnim pričama. Naravno, riječ je o povratku jednom od najpopularnijih narativnih klišea svih vremena, u kom publika ima vremena da se zaista veže za likove, za zajedničku hemiju i, iznad svega, da prihvati sva realistična opravdanja koja njihovu ljubav čine nemogućom kako bi, kada se konačno ostvari, zaista ličila na čaroliju, ponekad čak i čudesnu.

Prethodno je i film Gordost i predrasuda (2005) slijedio ovaj model sporog plamena koji se malo-pomalo troši, kulminirajući razaranjem društvenih očekivanja i konačnom pobjedom ljubavi.

Polako, korak po korak: Zašto “Normal People” pripovjeda realističnu ljubav kojoj težimo

Zajednički element ovih ostvarenja, kako na malom tako i na velikom ekranu, koji privlači pažnju gledalaca, nije samo ideja privlačenja i odbijanja, provokativna i bolna, niti zaplet između dvije strane; to je nekontrolisani magnetizam skrivenog osjećanja. Skriveno živi u nevidljivosti jer se plaši stvarnosti, po svojoj prirodi ono je zabranjeno. A zabranjeno svi vole, tako barem kažu osnove moderne psihologije.

Najviše nas privlači ono do čega najteže dolazimo, jer ta opsesivna iskušenja stvaraju trenutak naizgled nepobedivog adrenalina, spremnog da prkosi svakom ograničenju i koji je, zapravo, toliko snažan da postaje neiscrpan, postojan i spor pokretač puta koji sledi, prepreke uključene. Normal People (2020) jeste serija ove dinamike, koja je pomogla da se romantični ep dodatno približi stvarnosti. Merijen i Konel se suočavaju sa srednjoškolskim dramama, samoodređenjem u odraslom dobu, ekonomskom nezavisnošću, novim vezama i neizvjesnom budućnošću i priznaju da je, da bi se živela velika ljubav, ponekad potrebno vratiti se na početak, čak i nekoliko puta, piše Vogue Italia.

A to je često i duhovito: Endi i Bendžamin u filmu How to Lose a Guy in 10 Days ispisuju ironičniju verziju slow burn romanse, u kojoj sami sebi podmeću klipove pod točkove, stvarajući unutrašnju emotivnu borbu u kojoj navijati za njihovu ljubav istovremeno znači i gledati kako nužno doživljavaju neuspjeh.

Šta ako nas „slow burn“ koji traje godinama iscrpi

Ali tu ima još nečega. Povlačenje u osjetljivu strast, u sporost emocije, pojačava osjećaj relacione ekskluzivnosti, stvarajući stabilniju intimnost zasnovanu na povjerenju, što je savršeni protivotrov savremenim, potrošnim odnosima, koji nemaju nikakve veze s najupečatljivijim ljubavnim pričama. To je pravi emotivni trijumf nad diskontinuitetom i neizvesnošću veza „zagrabi i pobjegni“. Past Lives (2024) i One Day (2011) savršeni su primjeri, iako sa suprotnim završecima, kako istrajavanje kroz vreme uz najkomplikovaniju moguću osobu postaje idealno mjerilo za prepoznavanje prave ljubavi.

Tako na kraju počinjemo da dajemo prednost nemogućem u odnosu na moguće, teškom u odnosu na jednostavno, nepredvidljivom u odnosu na sigurno jer sigurno djeluje previše lako: paradoksalno, ali nas upravo to plaši – zvuči kao alarm za buđenje i gubi privlačnost. Ne mješajući lakoću okolnosti s lakoćom osjećanja, romantična i nedodirljiva bajka stvara nesigurnost jer je, u suštini, nerealna, utopijska. Mnogo je utešnije uroniti u odnos koji se kreće, u kom borba boli, ali se ipak pokušava ponovo, nego prepustiti se uspavljujućoj ideji lebdeće i neosvojive ljubavi. Slow burn djeluje uvjerljivije i zato je ostvarljiviji.

Nije ni čudo što i dalje osjećamo glad za ovim obrascem: koristimo ga još od vremena Snežane i Uspavane ljepotice. Možda smo prestali da se zaljubljujemo u savršenu bajku i osjetili potrebu za živim odnosom, izloženim rizicima, u kom slabosti postaju prilika. A film je na tu potrebu odgovorio.

Bilo bi ipak dobro da naučimo da razlikujemo ono što nas unapređuje od onoga što nas vodi ka iscrpljenosti, ka poricanju sebe zarad dostizanja nekog drugog, previše udaljenog. Slow love formula funkcioniše samo ako obje strane žele i osjećaju isto, čak i ako se s tim teško suočavaju i ako „mi“ vide kao mogućnost koju treba graditi uprkos teškoćama. Sve ostalo je samo lijepa, veoma duga iluzija.