Video
Otišla je žena čiji se glas decenijama nije mogao lako ignorisati. Rudan je pisala bez uljepšavanja, često grubo, ironično i provokativno, ali prije svega – direktno. Nije birala teme koje će joj donijeti odobravanje, već one o kojima je imala potrebu da govori.
Njeno djetinjstvo u Opatiji obilježili su siromaštvo i teške porodične okolnosti, iskustva koja su kasnije postala dio njenog književnog i društvenog pogleda. Upravo iz tih iskustava izrastao je njen prepoznatljiv odnos prema autoritetima, nepravdi i položaju žena.
Novinarstvo i književnost za Rudan nikada nisu bili samo posao. Pisanje je opisivala kao unutrašnju potrebu, gotovo obavezu. Govorila je da ne može živjeti bez pisanja i da kroz svoje tekstove govori o vlastitim strahovima.
Tokom karijere objavila je brojne romane i zbirke, među kojima su „Uho, grlo, nož“, „Ljubav na posljednji pogled“, „Strah od pletenja“, „Dabogda te majka rodila“, „Zašto psujem“, „Muškarac u grlu“, „Doživotna robija“ i druga djela. Njene knjige i kolumne čitale su se širom bivše Jugoslavije, a njen stil postao je prepoznatljiv po beskompromisnosti i britkom jeziku.
Rudan nije štedjela ni politiku, ni društvo, ni samu sebe. O ravnopravnosti žena, porodici, nasilju, starenju, političarima, društvenim podjelama i životu na Balkanu govorila je bez pokušaja da ublaži poruku.
“Ne govorim i ne pišem zato jer imam ‘nadu’… Volim ljudima reći što mislim. Od mnogih se razlikujem samo po tome što ne žmirim pred istinom“, govorila je Rudan.
Rudan je posebno bila nemilosrdna prema licemjerju. Nije vjerovala u velike riječi iza kojih ne stoje djela, niti je imala strpljenja za društvo koje probleme radije gura pod tepih nego što ih pokušava riješiti. Zato su njeni tekstovi često izazivali burne reakcije. Ali čak i kada se čitalac s njom nije slagao, bilo je teško osporiti da je uvijek govorila iz pozicije nekoga ko je spreman da plati cijenu vlastitih riječi.
Posebno mjesto u njenom pisanju zauzimale su žene, njihova svakodnevica, pritisci kojima su izložene i očekivanja koja im društvo nameće. O porodici, majčinstvu, ljubavi, starenju i odnosima među ljudima pisala je bez idealizovanja. Nije nudila lake odgovore niti pokušavala da svoje čitaoce utješi. Umjesto toga, tjerala ih je da se zapitaju o stvarima o kojima se često ćuti.
I kada je govorila o sebi, činila je to istom snagom kojom je govorila o društvu. Nije gradila sliku nepogrešive javne ličnosti, već je bez mnogo zadrške otvarala sopstvene slabosti, strahove, ljutnju i dileme. Upravo zbog toga njen odlazak nije samo odlazak jedne književnice i novinarke, već i glasa koji je decenijama odbijao da bude tih.
Nije pokušavala da se dopadne svima. Naprotiv, često je svjesno provocirala, otvarala neprijatna pitanja i govorila ono što su drugi prećutkivali.
„Kako starim, sve mi je lakše čistiti život. Britvom režem veze koje me opterećuju, bez obzira koliko su dugo trajale i ne žalim za izgubljenim ‘prijateljima’“, navela je ona u intervjuu za portal BUKA.
Ni kada se suočila sa teškom bolešću nije promijenila način na koji je govorila o životu i smrti. O mogućnosti svoje smrti, pisala je otvoreno, bez patetike i bez skrivanja straha. Govorila je o bolesti, nemoći i prolaznosti, ali i o ljudima koje voli.
“Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna“, kazala je.
Iza Vedrane Rudan ostaju knjige, hiljade tekstova i intervjua, ali prije svega – prepoznatljiv glas. Glas koji je znao da zaboli, nasmije, razljuti i natjera na razmišljanje.
Neki su je obožavali, neki osporavali, ali rijetko ko je mogao ostati ravnodušan prema njenim riječima.
Preporučeno
