Margita Stefanović (Magi), bila je članica kultne rok grupe “Ekatarina Velika” (EKV) čije je stvaralaštvo obilježilo polovinu osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Važila je za jednog od najtalentovanijih klasičnih pijanista, a o njoj su govorili da je blaga i nježna, ali istovremeno energična i savršeni sluhista.

Umjela je da zamisli muziku, a da riječi prevede u note. Neki kažu da je nadimak Magi skraćenica za riječ magična. Bila je i ostala simbol novotalasnog i drugačijeg.

Promijeniću svijet do kraja pjesme

Margita je od ranog djetinjstva bila okružena muzikom. Kao petogodišnjakinja, na koncertu Đorđa Marjanovića, odlučila je da se popne na binu i zaigra. Ne samo da je tada shvatila da ne postoji strah od publike nego je shvatila i da muzika usrećuje.

Kao devetogodišnjakinja svirala je sa Beogradskom filharmonijom. Njeno djetinjstvo bilo je ispunjeno klavirskim probama i odgovornošću. Završila je srednju muzičku školu i postala najbolji mladi pijanista u klasi.

S obzirom na svoj talenat, dobila je ponudu da nastavi školovanje na Moskovskom konzervatorijumu. Taj muzički put prekida njena majka, govoreći da za Margitu nije dobro da bude tako daleko od kuće. Smatrajući da nije ni perspektivno da upiše muzičku akadamiju, njena majka se takođe protivila i ovoj Margitinoj odluci.

Međutim, ona je dio sebe pronašla u arhitekturi i pokazalo se da je to za nju bio dobar izbor. Umjetnost je, na ovaj ili onaj način, pronašla svoje mjesto u Margitinom životu.

Iako se u tome lijepo snašla, muzika je bila i ostala njena najveća ljubav. Govorila je da ne žali za karijerom arhitekte, ali da je za karijeru pijanistkinje njena satisfakcija bila Ekatarina Velika.

Emotivna zadovoljstva mogu se postići i sviranjem rok muzike, ali na znatno drugačiji način nego u klasici.

{youtube}Cl6NQituI1k{/youtube}

Nemam vremena da bih mislio na to

Prije nego što je postala klavijaturistkinja EKV-a, Margita je rijetko svirala rok muziku. Neko ko je cijelog života svirao Baha i Debisija postao je zainteresovan za grublji zvuk.

Nagla promjena je odgovor na kruto ponašanje koje je diktirala njena majka. Bila je djevojčica koja je dosta vremena provodila za klavirom i nije se igrala sa drugom djecom da ne bi povrijedila prste. Zbog koncerata je često nosila jednoličnu garderobu. Držanje joj je bilo strogo i stegnuto kao i njena pletenica koju joj je majka svakog jutra plela.

Početak osamdesetih godina prošlog vijeka donio je sa sobom novotalasni zvuk. Beogradska omladina voljela je rokenrol filozofiju, a ispostavilo se da je voljela i Margita.

“Nije to bio samo rokenrol, prije jedan od mogućih načina drugačijeg izražavanja u muzici”, rekla je Margita.

Preko svog rođaka i tadašnjeg gitariste Ekatarine, Dragomira Mihailovića Gagija, Margita je upoznala Milana Madenovića. Tada počinje i uspon jedne od najboljih jugoslovenskih grupa svih vremena.

Govorili su da se uklopila kao savršeno parče slagalice. Umjela je da sluša muziku, da se poveže sa njom i komunicirala je sa publikom preko svojih dirki.

Njena majka nije bila oduševljena činjenicom da ona sada svira u nekoj grupi. Zbog toga njeni roditelji nisu posjećivali koncerte Ekatarine. Živjela je u uvjerenju da je razočarala svoju majku, ali je i vjerovala da muzika ne može biti toliko loša ako se ona dobro osjeća kad svira.

Prilikom jednog intervjua iz 1989. godine, na pitanje o muzici i radu Ekatarine odgovorila je: “Ta muzika je svjesno napravljena da ne pripada ničemu. Ona ide od početka uz vjetar. Svako od nas je pod uticajem svega što se dešava i onoga do čega lično dođe. Sve je to uzrokovalo neku univerzalnu muziku koja je samo naša muzika”.

Čitavog života je tražila sebe. Pronašla se u muzici i navikavala se da joj je mjesto među notama i tonovima. Iako je maštala da će ona krojiti svoj život klasičnom muzikom, isti taj život je za nju imao druge planove.

Napuštanje svih konvencionalnosti na kojima je odrastala bio je krupan korak u njenom životu.

Vjerovatno zbog toga nije mogla da odgovori na pitanje gdje sebe vidi za deset godina. Samo se iskreno nadala da će rokenrol za pedeset godina biti u boljoj poziciji – da ne mora da bude stvaran ispočetka.

Kažu da… ne prepoznaju me

Iako je većinu tekstova za Ekatarinu napisao Milan Mladenović, postoji nekoliko pjesama koje je napisala Margita. Među njima su Kad krenem ka, Zemlja, Sedam dana, Sinhro, Par godina za nas (koju je napisala zajedno sa Milanom Mladenovićem).

Svaka od ovih pjesama zaslužuje tumačenje na način koji je svojstven bio samo Ekatarini Velikoj.

Pjesma Zemlja kao jedna od najpoznatijih, za Margitu je značila domovinu. Kada je Jugoslavija počela da se raspada, domovina kao hrvatska riječ nije bila poželjna. Sada je to bila otadžbina. Za Margitu su obje riječi mogle da budu zamijenjene jednom – Zemlja.

{youtube}B0xVbIjaudQ{/youtube}

I sama je nazivala ovu pesmu tragedijom slovenskih života.

Ipak, Par godina za nas bila je i ostala najpoznatija pjesma u čijem je stvaranju Margita učestvovala.

Neki kažu da predviđa tragičnu sudbinu. Neki da je optimistična i da slavi život bez obzira na sve nemire i brige koje nailaze. Nekima je sinonim za lošu politiku devedesetih.

Par godina za nas je rezultat energije koja je kružila u bendu i koji je Margita nazivala užasno jakim kvadratom sastavljenog od intuicije i talenta.

{youtube}B8Gly5vclQs{/youtube}

Margita Stefanović u popularnoj kulturi

Za nju se vezuje prvi grafit koji je nastao u Beogradu, na kome je bilo ispisano – Margita je dječak. Ovaj grafit duhovito je najavio nastanak benda Idoli koji su prije toga bili poznatiji kao Dječaci.

Margita nikada nije bila dječak, niti je ikada svirala sa Dječacima.

Ali je bila drugačija od ostalih djevojaka, atipična i posebna. Nije bila Dječak ali je njena ličnost privukla pažnju.

Muzičar Zoran Predin, osnivač slovenačkog rok benda Lačni Franz, nazivao je crnom princezom beogradskog novog talasa. Bio je oduševljen njenim načinom govora, smirenošću i stavovima. Posvetio joj je pjesmu Kosa boje srebra.

{youtube}4g0T-tgfbdg{/youtube}

Glumac Svetozar Cvetković kao njen dobar prijatelj o njoj je rekao: “Išla je ispred vjetra. Nije išla tuđim tragovima, a njene nisu uspijevali da prate. Govorila je svojim jezikom koji sam pokušavao da naučim, mislila samo svojim mislima čiji se sistem kretao moždanim vijugama brzinom koja se samo budućnošću mogla pratiti. Pisala je znacima, ne slovima, pa i kad bi bila slova, to su bili samo njeni znaci… Da kaže, ne i pokaže koliko je boli… Godinama tako”.

I ne, nije voljela da govori kako sebe vidi za deset godina. Ostalo je upamćeno da mačke žmure kada gledaju u budućnost.