Imate zavidne karijere u diplomatiji, novinarstvu, kulturi…Kako je na red došao koučing? Otkud interesovanje i šta je sve potrebno da bi neko stekao zvanje performans kouč?
Uvijek sam bila neko ko gaji mnogo paralelnih interesovanja, a jedan od njih je bio NLP i kursevi Tonija Robinsa. Zbog te moje svestranosti, mijenjala sam i profesije, samo što sam tada vjerovala da mi je karakterna falinka to što ne mogu da se skrasim na jednom mjestu – tim prije što sam u svakoj svojoj profesiji postizala jako visoke rezultate. Upravo kroz ove edukacije sam spoznala da to zapravo nije moja mana, već najveća prednost, i da nema svako moju vještinu da kad god treba, “stisne” i odradi posao na vrhunskom nivou. Otud želja da prenesem znanje i pomognem drugima. Namjestilo se da se u isto vrijeme dogodi prva godina korone i kraj mog mandata u Barskom ljetopisu, pa sam taj period iskoristila da završim dvije koučing akademije i krenem putem koučinga visokih performansi. Nisam očekivala da me povede u rad sa fudbalerima, ali je to samo jedan aspekat onoga što radim. Svestranost ostaje: ipak sam ja prije svega pisac, pa onda sve ostalo, a život bez angažmana u kulturi mi je nezamisliv.
Gledajući iz ove perspektive, jako Vam zavidim na “promjeni zanimanja”, jer na Vašem primjeru uviđamo da treba istraživati, tragati, mijenjati se, napredovati…a većina nas, čini se, vječito je uljuljkana i boji se promjena…Zašto je to tako?
U ljudskoj je prirodi da teško izlazi iz zone komfora, i to je univerzalna stvar, koja prevazilazi crnogorske okvire. Zona komfora je najveći neprijatelj uspjeha, jer je za izlazak iz nje neophodna hrabrost, fleksibilnost i nevjerovatna upornost. Stepen našeg uspjeha zavisi direktno od toga koliko smo nesigurnosti spremni da podnesemo.
Kako biste našim čitaocima objasnili definiciju koučinga?
Koučing je set alata primijenjene psihologije, drugačiji od onih kojima se služe psihoterapeuti i psihijatri, jer su koučevi manje fokusirani na genezu i detalje problema, a više na njegovo efikasno rješavanje. Ugrubo rečeno i krajnje pojednostavljeno, psihijatrija se bavi dijagnostikom i liječenjem mentalnih oboljenja, psihoterapija zacjeljivanjem rana iz prošlosti, dok je koučing dominantno fokusiran na trasiranje željene budućnosti.
Međutim, treba imati u vidu da kad kažemo “life coach”, odnosno “životni trener”, to je kao da kažemo “ljekar opšte prakse”. Naravno da to postoji, ali isto tako postoji mnogo različitih specijalizacija. Ja se konkretno bavim performansama: postavljanjem ciljeva, jačanjem samopouzdanja i motivacije, a u individualnom radu se susrijećem sa čitavim spektrom životnih tema i izazova svojih klijenata, i obučena sam da se njima bavim.
Ko su Vaši klijenti? Po kom principu funkcionišu sesije i ko se sve može obratiti za pomoć? Tačnije, kakvi problemi ili nedoumice treba da nas muče, da potražimo savjet profesionalca?
Sticajem neobičnih okolnosti, moji klijenti su uglavnom sportisti, a među sportistima uglavnom fudbaleri. Ipak, radim i sa ljudima svih uzrasta i profesija koji žele da prevaziđu ograničenja kako bi ostvarili svoje poslovne ili privatne ciljeve. To radim kako kroz sportske seminare, tako i kroz individualne sesije. Od ove godine ću se obraćati široj populaciji kroz radionice uživo i putem interneta.
Što se drugog pitanja tiče, vjerujem da svako ko to može da priušti, treba da ima pomoć profesionalca, bilo da je kouč ili psihoterapeut. Ta je praksa ustaljenija na Zapadu, nego kod nas, gdje još uvijek gajimo predrasude da je ova vrsta pomoći potrebna samo onima koji imaju neke smetnje, ili nisu dovoljno jaki da se sami suoče sa sopstvenim problemima. Šteta što tako razmišljamo: samo oni pod zemljom nemaju probleme, a dragocjeno je imati nekoga s kim možete da se ispričate, ko će vas istinski saslušati, razumjeti, pomoći vam da stvari sagledate iz drugog ugla, i usput čuvati vaše tajne. Još ako je taj neko vješt da vam pomogne da stvari riješite i dođete do nekih ciljeva o kojima ste ranije mogli samo da maštate, korist je nemjerljiva.
Koji su najčešći problemi Vaših klijenata (u Crnoj Gori) i možemo li kroz njih okarakterisati naciju kao takvu?
U performans koučingu, najčešća tema je strah od greške i neuspjeha, ali i uvjerenje da su u ovoj zemlji veliki uspjesi namijenjeni ili rijetkim srećnicima, ili nepoštenima. Dok je ovu tezu o velikim uspjesima lako pobiti primjerima i činjenicama, jako je teško nadjačati strah od greške, jer rijetko ko odgaja djecu učeći ih da bez grešaka nema uspjeha. Kad dijete uči da hoda, uči tako što bezbroj puta padne i ponovo ustane, i nikome ne pada na pamet da mu kaže da prestane da pokušava. I to je zapravo naš urođeni način funkcionisanja. Kad bismo ga zadržali, bili bismo mnogo efikasniji. Međutim, kako odrastamo, tako nas uče da se upornost ne isplati, jer se od svake greške pravi slučaj i one nerijetko izazivaju kazne i nesrazmjerne posljedice. Upornost, dakle, postaje nešto što se deklarativno propovijeda, dok se u praksi djeci usađuje suprotno od toga, pa vjeruju da moraju uspjeti iz prve i da je svaki poduhvat “sve ili ništa”. I onda se čudimo zašto većina živi unutar zone komfora, a potrebu za rizikom upražnjava u kladionicama.
Čini se da je ovo zanimanje zaživjelo u svijetu, možda i u regionu…Ipak, koliko je zahvalno baviti se time u društvu gdje je taboo tema ići kod psihologa ili psihijatra? Koliko su Crnogorci skeptični/zainteresovani za ovaj vid konsultacija?
Ona ista većina koja se kreće unutar zone komfora, pokazuje i najviše skepse. Međutim, sve je više onih koji traže načine da unaprijede svoj život i prevaziđu ograničenja nametnuta sredinom, pogrešnim odgojem, ili okolnostima. Za takve smo tu svi mi koji se bavimo ovim poslom.
Ono što valja naglasiti je da nisu sve predrasude bez osnova. Ja stalno govorim o tome da je koučing neregulisana profesija i da postoji jako puno ljudi koji sebe naizvaju koučevima, a za to nemaju ni zvanje, ni znanje. Zato u svim javnim istupima insistiram na tome da kada razmatraju rad sa koučem, obavezno pitaju gdje se edukovao i traže da vide sertifikate. Ne treba da stanu ni na tome, već da istraže o kakvim se sertifikatima i edukacijama radi, koliko traju i gdje su priznate. Nikad ničiju stručnost ne treba uzimati zdravo za gotovo, pogotovo kad je u pitanju tako delikatan posao, a edukovani i stručni kouč će sa ponosom govoriti o svojim edukacijama.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili kada ste počeli da se bavite ovim poslom i čime se svakodnevno rukovodite?
Preporučeno
Da u bilo kojem trenutku možemo donijeti odluku koja će zauvijek da nam promijeni život. To može zvučati zastrašujuće i zloslutno, a zapravo nam daje ogromnu moć. M.R.
Video