Insulinska rezistencija često prolazi neprimijećeno jer u početku ne mora da izaziva nikakve simptome. Dok pankreas uspijeva da proizvodi dovoljno insulina kako bi održao šećer u krvi u granicama normalnih vrijednosti, osoba može godinama da ne zna da postoji problem.

Vremenom stanje može da se pogorša, a pankreas više ne uspijeva da nadoknadi smanjenu osjetljivost ćelija na insulin. Tada raste nivo šećera u krvi, što može dovesti do predijabetesa, a kasnije i do dijabetesa tipa 2.

Među mogućim znacima povišenog šećera u krvi i predijabetesa su pojačana žeđ, učestalo mokrenje, umor, pojačana glad i zamagljen vid. Mogu se pojaviti i trnci u stopalima, prenosi Index.hr.

Kod nekih osoba razvijaju se tamniji i zadebljani djelovi kože. Takva promjena naziva se acanthosis nigricans, a sa insulinskom rezistencijom povezuje se i pojava sitnih kožnih izraslina.

Tačan uzrok insulinske rezistencije još nije potpuno razjašnjen, ali je poznato da na njen razvoj utiču i genetski faktori i životne navike.

Rizik povećavaju višak tjelesne mase, naročito masno tkivo u predjelu stomaka, nedovoljno kretanja i ishrana sa visokim udjelom ugljenih hidrata i masti. Nakupljanje masnoće u jetri i mišićima može da ometa način na koji tijelo koristi insulin.

Veći rizik imaju i osobe sa porodičnom istorijom dijabetesa, starije osobe, žene koje su imale gestacijski dijabetes i osobe koje puše. Insulinska rezistencija češće se povezuje i sa povišenim krvnim pritiskom, povišenim holesterolom, bolestima srca, sindromom policističnih jajnika i poremećajima spavanja poput apneje.

Kako se otkriva?

Ne postoji jedan specifičan test kojim se direktno potvrđuje insulinska rezistencija. Ljekar obično procenjuje simptome i faktore rizika i po potrebi traži laboratorijske analize.

Među najčešćima su mjerenje glukoze natašte, HbA1c, odnosno prosečnog nivoa šećera u krvi tokom prethodna dva do tri mjeseca, kao i test opterećenja glukozom. Može se mjeriti i nivo insulina natašte.

Promjene životnih navika su važne

Cilj liječenja je poboljšanje odgovora tijela na insulin i održavanje šećera u krvi u zdravom rasponu. U tome veliku ulogu imaju ishrana, redovna fizička aktivnost i, kada je potrebno, smanjenje tjelesne mase.

Preporučuje se ishrana bogata integralnim žitaricama, proteinima, voćem, povrćem koje ne sadrži mnogo skroba i vlaknima, uz što manje visoko prerađenih namirnica.

Redovno kretanje može poboljšati metabolizam i osjetljivost na insulin, dok smanjenje tjelesne mase kod osoba sa viškom kilograma može znatno smanjiti rizik od razvoja dijabetesa.

Da li može da se smanji rizik?

Na godine i porodičnu istoriju nije moguće uticati, ali deo rizika može se smanjiti održavanjem zdrave tjelesne mase, redovnom fizičkom aktivnošću i uravnoteženom ishranom. Važni su i kvalitetan san, upravljanje stresom i redovne lekarske kontrole, naročito kod osoba koje već imaju povišen šećer u krvi ili više faktora rizika.

Insulinska rezistencija povezana je sa predijabetesom, dijabetesom tipa 2, povišenim krvnim pritiskom, poremećajima masnoća u krvi, kardiovaskularnim bolestima i gojaznošću, zbog čega je rano prepoznavanje rizika posebno važno.