Video
A onda je došao 24. septembar i ispostavilo se da je čovjek od riječi zaista došao u Skupštinu, samo ne u skupštinsku salu. Ostao je u hodniku.
I što je još nevjerovatnije, Camaj je sam objasnio zašto. Čekao je da mu jave „ako fali jedan glas za kvorum“. Nije, kaže, želio da bude „dekor“ opozicionom predizbornom šou, pa je iz hodnika pratio situaciju. Ma nemoj, da ne ponavljam onu poznatu ”ako smo sisali vesla, nijesmo brod”
Dakle, poslanik i potpredsjednik Skupštine, koji je nekoliko dana ranije javno rekao da će biti na sjednici i podržati stav svoje partije, dođe do vrata sale, ali ne ulazi. Čeka da prvo drugi naprave kvorum, pa će onda i on, ako treba. Ako njegov glas za kvorum nije neophodan, ući će. Ako njegov ulazak može biti presudan da sjednica uopšte počne, sačekaće u hodniku.
A onda će nam sve to objasniti principima.
U svega šesnaest dana Nikola Camaj je tako uspio da bude protiv smjene Mandića, zatim za odluku svoje partije da se Mandić smijeni, pa potom ni jedno ni drugo – nego u hodniku. I možda bi sve to bilo samo još jedna epizoda iz beskrajne zbirke crnogorske političke akrobatike da Camaj za svoje ponašanje nije pokušao da pronađe i moralno opravdanje – DPS.
Nije, kaže, htio da bude dekor partiji koja nosi teret onoga što se Albancima događalo, pominjao je Miloševića, Šešelja, „Orlov let“ i druge događaje kojima pokušava da objasni zašto je bilo principijelno ostati iza vrata sale.
E, tu već politička biografija Nikole Camaja postaje problem za Nikolu Camaja.
Jer Camaj nije od juče ni u politici ni u državnim institucijama. Od 1998. do 2002. bio je pomoćnik republičkog sekretara za informisanje, upravo u periodu kada je izvršnom vlašću Crne Gore dominirao DPS. I ne samo da je tada obavljao državnu funkciju, nego je 2002. za „Pobjedu“ govorio da je, zahvaljujući Republičkom sekretarijatu i „uz podršku Vlade i Skupštine RCG“, informisanje na albanskom jeziku doživjelo velike promjene nabolje.
Dakle, DPS i institucije vlasti kojima je dominirao tada nijesu bili takva moralna prepreka da se u njima ne može raditi, niti je bilo nepristojno javno pohvaliti njihovu podršku kada je, po Camajevoj ocjeni, ona bila dobra za Albance.
Danas, međutim, isti DPS postaje zgodan alibi da se ne uđe u salu.
Još je neprijatniji istorijski kontekst na koji je Camaj sam odlučio da se pozove.
Kad su Albanci sa Kosova 1999. bježali pred politikom režima kojem je pripadao politički blok iz kojeg dolazi Andrija Mandić, Crna Gora kojom je dominirao DPS primala ih je u desetinama hiljada. Prema tadašnjim podacima UNHCR-a, samo do kraja marta 1999. u Crnoj Gori nalazilo se oko 45.000 raseljenih sa Kosova, a broj je potom nastavio da raste.
To ne briše grijehe DPS-a. Ne briše ni „Orlov let“, niti bilo šta drugo što Camaj ima pravo da zamjeri toj partiji. Ali istorija nije samoposluga iz koje uzimate samo ono što vam tog dana odgovara.
I zato bih volio da svoje današnje objašnjenje Camaj ne upućuje DPS-u.
Neka ga objasni Albancima sa Kosova. Albancima iz Albanije. Albancima iz Malesije. Neka njima objasni šta je tačno bilo principijelno u tome da potpredsjednik Skupštine stoji u hodniku i čeka da drugi obezbijede kvorum prije nego odluči hoće li ući.
Jer nije Camaja DPS natjerao da 8. septembra kaže jedno, niti ga je DPS 17. septembra natjerao da kaže drugo. A najmanje ga je DPS 24. septembra zadržao u hodniku.
Preporučeno
Sve tri odluke bile su njegove.
