Video
Naime, držanje koza je u Jugoslaviji, nedugo po završetku Drugog svjetskog rata, bilo zabranjeno zakonom.
Razlog tome bilo je to što je koze ‘bio glas’ da brste šume i ne ostavljaju ništa iza sebe, te da je od njih više štete nego koristi. I tako je od 1948. godine na snazi bila ne samo zabrana, već nerijetko i likvidacija koza, odnosno – kozocid. Iz pojedinih djelova bivše nam države, uz to, stada koza jednostavno – protjerivana su u Grčku.
Zabrana je dugo bila na snazi, premda je postojao široko zastupljen stav da je se mnogi stočari nikad nijesu ni pridržavali – već su ih krili u štalama.
Kako su godine odmicale, zabrana je bila sve manje poštovana, pa se na koze sedamdesetih moglo nailaziti po selima i uz puteve.
Najzad, u februaru 1985. godine, Skupština SR Crne Gore usvojila je Zakon o uslovima i načinu držanja koza.
Zakonom su koze najzad dobile širu slobodu – jer, pored štala, a uz odluku Skupštine Opštine, te životinje mogle su biti držane i na ,,područjima krša, goleti, izdanačkih šuma, šikara i makija”.
Međutim, ako koze budu zatečene na drugim terenima – kako je stajalo u tom zakonu – njihove su vlasnike čekale kazne u visini od 10.000 pa do 100.000 tadašnjih dinara.
Preporučeno
Zakonom je, međutim, samo ‘legalizovano’ postojeće stanje. Jer, te 1985. godine procjenjivano je kako u Crnoj Gori ima ukupno oko 60.000 koza. Ipak, da je zabrana i te kako imala uticaja, najbolje će reći podatak kako se procjenjuje da je u susjednoj Albaniji te godine bilo oko 900.000 koza.
