Problem povrijeđivanja, nekada sa fatalnim ishodom, tokom pravljenja popularnih selfija je široko rasprostranjen pa se ponekad upotrebljava i termin killfie (to kill – ubiti).  Statistički podaci ukazuju da je od 2014. godine oko 130 ljudi nastradalo u pokušaju da napravi što originalniji selfi.

Njemačka javnost  je zgrožena serijom slučajeva ometanja službi za spašavanje u pružanju pomoći povrijeđenima. Razlog ometanja je bizaran, vozači su zaustavljali  automobile kako bi slikali mjesto nesreće blokirajući put spasiociocima do mjesta nesreće.

Vlasti u Rusiji su pokrenule veliku kampanju kako bi spriječili ljude da sebe dovode u opasnost u pokušaju da naprave što originalniji selfi.  U Njemačkoj je zaprijećena zatvorska kazna za objavljivanje fotografija sa mjesta nesreće na društvenim mrežama.

Prije nego što posegnemo za etiketama i osudimo opisana ponašanja, koja su svakako za osudu, analiziraćemo motivisanost u cilju boljeg razumijevanja.

Za početak, svi ovi sadržaji zajedno sa različitim tekstualnim sadržajima, često neprikladnim, završe na istim mjestima, a to su društvene mreže. Tu se procjenjuju različitim skalama. Fejv, Lajk, Koment, Šer i Emotikon su termini koji su se odomaćili, a predstavljaju reakcije na sadržaj podijeljen na društvenim mrežama.

Ako izuzmemo relativno nova zanimanja kao što su bloger ili vloger, gdje osoba za sadržaj koji je prezentovala drugima potencijalno ostvaruje novčanu dobit, možemo tvrditi da je riječ o vrlo moćnim motivatorima ponašanja.

Traganje za odgovorom počinjemo u sirotištima i godinama nakon Drugog svjetskog rata. Grupa naučnika pokušava da otkrije zašto je smrtnost u nekim sirotištima velika i pored solidnih uslova i medicinske njege. Uporedili su uslove u kojima djeca žive u različitim sirotištima i otkrili da su djeca koja su dobijala stimulaciju, ona koje su njegovateljice uzimale u ruke, dodirivale i imale interakciju sa njima, bila naprednija i imala dobre šanse da prežive. Kod djece koja nisu imala dovoljno stimulacije javljali su se različiti problemi psihofizičke prirode nazvani hospitalizam. 

Zaključak je da je stimulacija neophodna za opstanak jedinke.

Potreba za stimulacijom ima isti značaj kao i potreba za hranom. U ranom djetinjstvu dodir ima najveću vrijednost. Sa odrastanjem i socijalizacijom taktilna stimulacija ostaje i dalje bitna (sigurno poznajete nekoga ili poznanik vašeg poznanika voli da se npr. češka), ali se polako transformiše u nešto što nazivamo glad za prepoznavanjem. Nekada je to blagi pogled, osmjeh, lijepa riječ, a nekada i prijek pogled.

Sve ovo pokazuje da je prepoznato naše postojanje i prisustvo. I to nam je svima neophodno. Stimulaciju koja nam je svima tako neophodna u transakcionoj analizi nazivamo i stroukovima, od engleske riječi stroke koja prevedena na naš jezik znači milovanje. To, međutim, nije jedino njeno značenje, već se između ostalog, odnosi i na udarac. U nedostatku adekvatne riječi u našem jeziku preuzeli smo ovaj termin iz engleskog jezika.

Vratimo se u moderno doba. Ukoliko komunicirate putem neke od aplikacija kao što je Mesendžer ili Vajber poznata vam je situacija seen-a. Poslali ste poruku koju je osoba sa kojom pokušavate da uspostavite komunikaciju primila, ali ste ostali bez odgovora.

Ako vam se ovo dogodilo sigurno vam je poznat i osjećaj tjeskobe koji varira u zavisnosti od toga ko je osoba čiji odgovor je izostao. Ne treba puno razmišljanja pa da se prisjetimo da je ovo znanje postojalo mnogo ranije i da je nažalost zloupotrijebljeno. Jedna od najokrutnijih kazni je pritvor u samici, dok su represivni sistemi izolovali svoje oponente i njihove porodice kako bi im što više naudili.

 

Početkom tekuće godine preminuo je Klod Stajner, psihoterapeut i naučnik koji je dao ogroman doprinos učenju o stroukovima. Smatrao je da se u postupku socijalizacije, koja je u suštini represivna, kod ljudi „instalira“ ideja da su stroukovi ograničeni resurs. Na taj način strouk dobija vrijednost monete.

Samo ako se ponašamo na određeni način dobijamo za život bitan resurs. Ovako, usvajamo socijalno poželjno ponašanje, ali i zabludu da je strouk ograničen resurs te da je neophodno ponašati se na određeni način kako bi dobili ono što nam je neophodno. Stajner je originalno i zabavno opisao ovaj postupak u svojoj priči The Warm Fuzzy Tale.

Kazali smo da riječ strouk prevedena na naš jezik znači i udarac. Ukoliko ne dobijamo dovoljno pozitivnih stroukova, prihvatamo i negativno prepoznavanje našeg postojanja. Potvrdu ovome nalazimo u psihoterapijskoj praksi u vidu neuspjelih pokušaja roditelja da eliminišu neželjeno ponašanje različitim vidovima kazni uključujući fizičku.

Stroukirano ponašanje ima tendenciju da se utvrdi i pojača. Dobar nastavnik ovo zna i on će veću pažnju pokloniti onome što je dobro u ponašanja učenika, nego onome što ne valja.

Bjesomučna razmjena uvreda tokom internet diskusija o nekom „vječitom pitanju“ bilo ono političko, ideološko ili sportsko zna da iznenadi žestinom i neprimjerenošću, predstavlja sigurnu dozu stroukova. Siguran izvor stroukova je svima potreban, pa tako sa velikom preciznošću možemo pretpostaviti koje su to vijesti na kojima će se odvijati scenario virtuelnog Fight club-a. Svakako postoje individualne razlike i iskustvo nam govori da ne prija svima ista količina pažnje, bila ona pozitivna ili negativna.

Stroukovi se deponuju u bazu stroukova i za njima ćemo posegnuti kad god nam budu trebali. Možemo ih davati sebi, ali će to teško zamijeniti stroukove koji nam trebaju od strane bliskih i za nas značajnih osoba. Jedna od zabluda je i da strouk koji tražimo manje vrijedi od onog koji smo spontano dobili od nekog.

I zaista, roditelji i roditeljske figure nerijetko prekorijevaju djecu kada na autentičan način traže strouk, dok se djeca koja su istrajna u tome vrlo lako etiketiraju kao razmažena, drska, nevaspitana i sl.

Samostroukiranje je takođe socijalno nepoželjno. Blaga neopreznost u samopohvaljivanju sebe je dovoljna za prekor i etiketiranje te osobe kao hvalisavca. Ako razumijemo egzistencijalnu važnost stroukova i predrasude koje se nameću djetetu – da stroukova nema dovoljno i da ne treba da ih traži već da će mu biti dati kada ih zasluži – možemo koncept o kome govorimo dovesti u vezu sa konzervatizmom, dogmatizmom, autoriranošću i sličnim fenomenima.

Ipak, to nije naša tema sada. Dovoljno je da ovdje uvidimo da društvene mreže mogu biti siguran i prilično bezbjedan prostor u kome strouk može da se traži na diskretan način. Tako će, na primjer, lajk neke nama bitne osobe na sadržaj koji smo podijelili postati vrlo vrijedan strouk, a da pritom nismo morali pretjerano da se izložimo, i rizikujemo osudu da bi ga dobili.

U radu sa transakcionim psihoterapeutom ćete, vjerovatno, uraditi strouk profil koji će vam pružiti dobar uvid u to koliko tražite, dajete i prihvatate pozitivnih i negativnih stroukova.

Osvješćivanje koji su to stroukovi koji nam prijaju može dati neke od odgovara na pitanja sa kojima ste došli. Možda otkrijete neki strouk koji vam je u djetinjstvu puno značio, a u međuvremenu ste ga zaboravili. Nekada otkrijemo stroukove za kojim najviše žudimo, a možda ih nikada nismo tražili niti dobili.

Primjera radi, osoba koja je lijepa kroz čitav život dobija strouk na svoj izgleda, a ono za čime žudi jeste prepoznavanje nje kao pametne osobe. U odnosu sa bližnjima možemo se zapitati koji su to stroukovi koji se očekuju od nas? Zašto ulazimo u sukobe iz kojih svi izlazimo kao gubitnici i koji je to „tajni“ strouk?

Nadmetanje za stroukove će i nadalje proizvoditi ponašanja sa početka našeg teksta. Stajner nas je učio da razvijamo „mudru umjetnost“ koja se ogleda u tome da budemo radikalno iskreni ostajući pri tome bezbjedni i pažljivi prema drugima.

Intimnost uz svjesnost i spontanost predstavlja sposobnost koja je manifestacija autonomije. Podrazumijeva otvoreno dijeljenje osjećanja i želja između vas i druge osobe. Razvijanjem kapaciteta za intimnost kroz rad na sebi razvijamo i sigurno mjesto u kome ćemo razmjenjivati stroukove sa drugima.

 

Preuzeto sa: kultivisise.rs