Izjavu Srbljanović prenosimo integralno:

Gledala sam “Daru iz Jasenovca” i pročitala scenario “Djeca Kozare” kojim je Lordan Zafranović godinama konkurisao za sredstva da bi snimio film o genocidu u Jasenovcu. Ovaj strahovit zločin, genocid na Srbima u NDH, zaista je morao već odavno biti tema umjetničkog igranog filma najviših dometa.

Lordan je zato i decenijama pokušavao, scenarijem koji je napisao veliki Arsen Diklić, pisac i scenarista posebno nadaren za pisanje filmova o djeci i ratu ( “Salaš u Malom Ritu”, “Zimovanje u Jakobsfeldu”, ali i “Marš na Drinu, na primjer.)

U svom romanu i scenariju filma “Ne okreći se sine”, Arsen Diklić već bavio sličnom pričom – sudbinom čoveka koji bježi iz transporta za Jasenovac, prije smrti ipak uspjeva da spasi jedinog preživjelog sina iz ustaškog internata u Zagrebu, namijenjenog pokrštavanju i prevaspitavanju srpskih dječaka otetih od roditelja iz logora smrti. Lordan Zafranović jedan je od najvećih jugoslovenskih reditelja svih vremena, u svom vanvremenom opusu ima mnoštvo važnih i velikih filmova koji se bave upravo ustaškim zločinima nad Srbima i ostalim nevinim dušama.

Scenario “Djeca Kozare” napisan je, dakle, 1986. godine.

U njemu je glavna junakinja devojčica RADA, koja ima dva brata, jednog u naručju koga nosa, nakon što im majka strada, i jednog nešto starijeg, koga ustaše iz logora odvode u internat sličan ovome koji sam spominjala, sa planom da ga pokrste i preobrate u svojevrstan Hitler Jungend NDH.

DARA iz “Dare iz Jasenovca” isto ima takva dva brata.

Scenario Rade počinje zbijegom žena i djece iz kozarskog kraja, gdje ih ustaše presreću i sprovode na željezničku stanicu, razdvajaju i guraju u teretne vagone za transport u logor Jasenovac, a da žrtve ni ne znaju gdje idu.

Isto tako počinje i Dara.

Prvi zločin kome Rada prisustvuje dogodi se već na peronu. Isto se desi i Dari.

U filmu o Radi, žedne žene sa djecom zatrčavaju se ka jedinoj česmi, otimajući se o svaku kap vode, naprave nerede, te ustaše odluče da ih rafalima “smire”.

U Dari je ova otimačina ide nešto kasnije i nije oko vode, nego oko hrane, rafali i gaženje mrtvih su, naprotiv, tu.

Rada u trenutku shvata da mora imati nagon za samoodržanjem i grabi preko gomile da napuni lonac vodom za sebe i brata, bez obzira na užas kojem svjedoči.

Dara, dočim, grabi činiju da napuni hranom za sebe i brata, bez obzira na užas kome je prisustvovala.

Rada, devojčica sa maramom, u Lordanovom filmu ostaje sa svojim dvogodišnjim bratom sama, jer joj ovog drugog odvedu u djecu-ustaše.

I Dari se dogodi ista stvar.

U logoru Rada prvi put vidi Dijanu Budisavljević i sazna za spiskove i brojeve, vidi i autobus Crvenog križa, kojima djeca mogu da se spasu pakla.

Isto vidi i Dara.

Radi jedan od dječaka-logoraša ispriča kako se spasio sigurne smrti tako što je, kad su odvajali muške, na glavu stavio žensku maramu i pretvarao se da je curica, pa ga ustaše nisu likvidirale.

Dara svoga brata spašava tako što mu stavlja žensku maramu na glavu, pretvarajući se da je curica, pa ga ustaše nisu likvidirale.

U stravičnoj sceni masakra, Rada vidi kako ustaša kreće da ubije starinu, a ovaj mu odgovara “Ništa dijete, samo ti delaj svoj posao”.

U stravičnoj sceni masakra, Dara vidi kako ustaša kreće da ubije starinu, a ovaj mu odgovara: “Samo ti sine radi svoj posao”.

Rada svjedoči najvećem i najopasnijem paklu – dječijoj bolnici iz koje malena mrtva tijela lopatama iznose i tovare na kola, i kojoj niko ne smije prići.

Dara svjedoči najvećem i najopasnijem paklu – dječijoj bolnici iz koje niko živ nikada ne izlazi, a sama će kasnije i shvatiti zašto.

I tako.

Da ne dužim: Diklićev i Zafranovičev scenario o Radi iz jasenovačkog logora, napisan je, dakle, 1986. godine. On je mjestimično glomazan, jednim dijelom opterećen ideologijom tog vremena, drugi i treći čin se dešavaju kad Rada uspješno pobjegne iz Logora, samo da bi se u njega ubrzo i nažalost vratila, a nakon što je kratko lutala tražeći brata smještenog kod ustaške porodice u Zagrebu. Na kraju filma o Radi, ustaški “poočim” njenog brata biva ubijen, a Rada dječačića, nakon 4 pune godine nevidjanja, silom vuče nazad ka Kozari, ne znajući ni sama ni gdje ide, ni kako će od sada uopšte živjeti.

Dječak, sada pokršten, “prevaspitan”, za malog ustašu spreman, oplakuje smrt jedinog oca koga poznaje i za koga ne zna da je dželat, pa urla da se ne zove Gojko, nego Fran! FRAAAN.

Arsen Diklić, zapravo, beleži da dete viče “Ja sam Flan, Flaaaan!” jer još uvek nije dovoljno veliki da ume da izgovori glas R, ali jeste da bi umio da mrzi i da njega mrze.

To je velika umješnost vanvremenskog pisca, a i velika tragedija ove priče, Rada i njen mali brat prežive i ostaju da žive zajedno, a bratoubilačka mržnja među njima tek pomalja svoju čeljust.

Dara nema takav kraj, ona nagovještava jedan sasvim suprotan put, sve dalje od poetski istinitog, a sve bliže ideološki ispranom, iscijeđenom, procijeđenom, premetanom kroz sto voda, pa opet pranom i cijeđenom, dok i zadnja para iz svega ne kapne.

Šteta, velika šteta.

PS: Zaboravila sam da pomenem: Luburić, ekipa ustaških psihopata i njihovih žena što ubijaju logorašice iz zabave, iz perverznog zadovoljstva, klanje srbosekom i slično, postoji u oba filma. Isto je i sa časnom sestrom, evidencijom za pokrštavanje, ženama koje pomažu oko bolnice, ulogom katoličke crkve i svim identičnim likovima poimence među ustašama u logoru. To je i razumljivo, jer je istina.

PS2: Kako su ljudi tačno precizirali, ovaj drugi joj nije pravi brat, nego “brat” koji joj je ostavljen u amanet od žene koja je brinula o njoj, pre nego što je ubilo. Pravi brat gine, ostaje joj samo pobratim i mališan u narućju.