TRIFUNOVIĆ ZA STANDARD: Kako državu koja je u NATO i ide u EU mogu da vode oni koji rade protiv njenih strateških ciljeva?

Darko Trifunović je profesor na Fakultetu bezbjednosti Univerziteta u Beogradu, osnivač i direktor Instituta za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost i glavni urednik časopisa „Security Science Journal“. Njegov stručni rad obuhvata obavještajne i kontraobavještajne studije, terorizam, nacionalnu bezbjednost i hibridne prijetnje.

U razgovoru za Standard, tokom bezbjednosnog foruma u Budvi, Trifunović ocjenjuje da je teško razumjeti kako država može istovremeno da teži članstvu u Evropskoj uniji, bude dio NATO-a, a da pojedine visoke funkcije obavljaju političari čiji su stavovi suprotni tim ciljevima.

„Ako je nacionalna strategija Crne Gore članstvo u NATO-u, ako je nacionalna strategija priključenje Evropskoj uniji, kako onda mogu da postoje partije koje rade protiv nacionalne strategije?“, pita Trifunović.

Smatra da takva protivrječnost zahtijeva ozbiljan politički razgovor, jer se ne radi o beznačajnim razlikama između stranaka, već o odnosu prema osnovnim interesima države.

„Mene plaši da ti ljudi koji su protiv nacionalne strategije Crne Gore obavljaju najviše državne funkcije. To je jedna nerazumljiva situacija“, kaže Trifunović.

Njegova ocjena dolazi u trenutku kada Crna Gora nastoji da ubrza završnicu evropskih integracija, dok pitanja odnosa prema Rusiji, NATO-u i regionalnim sporovima ostaju među najozbiljnijim političkim razlikama unutar vladajuće većine.

Trifunović primjećuje da sličnih primjera ima i u drugim balkanskim državama, uključujući Sjevernu Makedoniju, Bugarsku i Srbiju, gdje se evropsko opredjeljenje zapisano u strateškim dokumentima često sudara sa politikom pojedinih predstavnika vlasti.

Za njega je posebno problematično što se ruski interesi u državama regiona često poistovjećuju sa nacionalnim interesima, pa se podrška Moskvi predstavlja kao oblik patriotizma, čak i kada dolazi u sukob sa zvaničnim državnim ciljevima.

SLUČAJ „RIBAR“: ZAŠTO JE CRNA GORA PRIVELA ČOVJEKA KOJEG JE POTOM PROTJERALA?

Jedan od primjera na kojima Trifunović zasniva kritiku crnogorskih institucija jeste slučaj Mihaila Zvinčuka, osnivača ruske informacione mreže „Ribar“, koji je početkom oktobra priveden u Crnoj Gori, a potom protjeran u Srbiju.

Trifunović dovodi u pitanje način na koji je država postupila.

„Čemu je služila ta predstava? Što ste ga privodili kada ste ga potom prebacili preko granice?“, pita on.

Prema njegovom mišljenju, nadležne službe imale su mogućnost da spriječe aktivnosti koje su smatrale bezbjednosno spornim i bez javne akcije nakon koje je uslijedilo protjerivanje.

Njegova ocjena razloga takvog postupanja još je oštrija.

„Problem je u tome što se Crna Gora uplašila ruske reakcije, a partneri Crne Gore nijesu u stanju da joj daju potpune garancije. To je moje mišljenje“, kaže Trifunović.

Riječ je o njegovoj procjeni, a ne o utvrđenom razlogu postupanja institucija. Policija je akciju predstavila kao mjeru zaštite nacionalne bezbjednosti.

RUSKI PROPAGANDNI RAT: HILJADE VIJESTI, A NIKO NE MJERI POSLJEDICE

Posebnu pažnju Trifunović posvećuje ruskim hibridnim operacijama, za koje tvrdi da su mnogo opsežnije nego što javnost pretpostavlja. Kao primjer navodi mrežu „Pravda“, povezanu sa operacijom „Portal Kombat“, koja preko velikog broja internet stranica distribuira propagandne sadržaje namijenjene različitim evropskim državama.

Prema podacima koje iznosi, preko te mreže u posljednje dvije godine prema Srbiji je plasirano oko 240.000 lažnih vijesti, znatno više nego prema pojedinim drugim državama regiona. Tu brojku nije bilo moguće nezavisno potvrditi, ali postojanje i način rada mreže dokumentovale su evropske institucije i istraživački mediji.

Trifunović smatra da je Srbija naročito izložena ruskim hibridnim operacijama, toliko da njen sadašnji odnos sa Moskvom opisuje kao svojevrsni sukob.

„Srbija je trenutno u sukobu sa Ruskom Federacijom. Svaki rat je sukob, ali svaki sukob nije rat“, kaže on.

Ipak, više od samog broja propagandnih sadržaja zabrinjava ga činjenica da institucije ne mjere njihove posljedice.

„Kakav efekat to ima na običnog građanina? Kakav uticaj takva psihološko-propagandna dejstva imaju na političare, na one koji donose vojne, bezbjednosne i druge odluke? Mi to još ne znamo. Svi pričamo o tome, a niko nije uzeo da izmjeri indikatore ruskog malignog uticaja“, upozorava Trifunović.

U tome vidi jedan od najvećih bezbjednosnih propusta država regiona. O ruskom uticaju mnogo se govori, ali nema dovoljno ozbiljnih analiza koje bi pokazale kako propaganda mijenja stavove građana i utiče na političke odluke.

PROPAGANDA KOJA SE PREDSTAVLJA KAO NOVINARSTVO

Govoreći o stanju u Crnoj Gori, posebno kritikuje nedovoljnu sposobnost institucija da prepoznaju propagandne operacije koje se sprovode pod plaštom medijskog izvještavanja.

Tvrdi da u Crnoj Gori godinama djeluju portali koji, prema njegovoj analizi njihovog sadržaja, promovišu interese Ruske Federacije. Ne navodeći konkretna imena, kaže da se njihova uređivačka politika može prepoznati kroz poruke koje sistematski plasiraju.

„Vi ovdje imate portal koji godinama djeluje. Jasno je da je to glasilo Ruske Federacije kada vidite analizu sadržaja“, tvrdi Trifunović.

Smatra da nije dovoljno da samo bezbjednosne službe prepoznaju takve aktivnosti. Taj posao, prema njegovim riječima, zahtijeva i obrazovane novinare, sposobne da razlikuju informaciju od organizovane propagande.

„Ako radite propagandu, vi više nijeste medij. Ali to treba da prepozna i zakonodavac, treba da prepoznaju ljudi iz službi i oni koji donose odluke“, poručuje.

Trifunović smatra da je Crna Gora tek počela ozbiljnije da razumije razmjere takvog djelovanja, naročito kada je riječ o sadržajima koji do domaće publike dolaze preko portala iz Srbije.

SRBIJA, KOSOVO I REGIONALNI SPOROVI KAO IZVORI NESTABILNOSTI

Govoreći o bezbjednosnim rizicima u regionu, Trifunović ocjenjuje da neriješena državna i teritorijalna pitanja ostavljaju prostor za nove političke sukobe.

Bosnu i Hercegovinu opisuje kao državu sa snažnim međunarodnim nadzorom, dok za Srbiju koristi izraz „poludržava“, obrazlažući to činjenicom da Beograd ne kontroliše Kosovo, iako ga prema svom Ustavu smatra dijelom državne teritorije.

Takva situacija, prema njegovoj ocjeni, ozbiljno ograničava evropsku perspektivu Srbije. O politici Aleksandra Vučića i pokušajima održavanja ravnoteže između Rusije, Kine i Zapada kaže da je riječ o „nemogućoj misiji“.

Kao primjer koliko bilateralni sporovi mogu komplikovati evropske integracije pominje i školski brod „Jadran“, oko kojeg se godinama spore Crna Gora i Hrvatska.

Trifunović iznosi očekivanje da bi i Srbija mogla otvoriti pitanje tog broda, pozivajući se na ranije odnose dvije države. Takva mogućnost, međutim, ostaje njegova procjena, a ne potvrđena diplomatska inicijativa.

NI ČLANSTVO U EU NEĆE IZBRISATI RUSKI UTICAJ

Ni eventualni ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, smatra Trifunović, neće automatski riješiti problem ruskog uticaja.

Razloge vidi u njegovoj dugoj istorijskoj ukorijenjenosti, ali i u činjenici da su proruski narativi prisutni u političkim, društvenim i dijelu crkvenih krugova.

„Taj ruski uticaj nije od juče. On je ukorijenjen posljednjih 200 godina. Ta propaganda nije zaobišla ni crkvene ni političke krugove, a posebno narod kojem se stalno plasira ista priča“, kaže Trifunović.

Prema njegovim riječima, značajan dio propagande zasniva se na neprekidnom isticanju slabosti zapadnih društava, dok se njihove prednosti potiskuju ili potpuno zanemaruju.

U tome prepoznaje i svojevrsnu društvenu protivrječnost: pojedini građani politički i emotivno podržavaju Rusiju, ali kada odlučuju o školovanju djece, životnom standardu ili ličnoj budućnosti, uglavnom se okreću Zapadu.

„Pitajte one koji su za Rusiju gdje bi poslali djecu na školovanje. Svi bi rekli – na Zapad. Voze zapadne automobile, a glava im je tamo“, slikovito opisuje Trifunović.

Zaključuje da se protiv organizovanog stranog uticaja ne može boriti samo policijskim i obavještajnim metodama. Bez obrazovanja, informisanosti i sposobnosti građana da prepoznaju manipulaciju, formalno članstvo u zapadnim integracijama neće biti dovoljno da se društvo oslobodi političkih i propagandnih uticaja koji su u njemu odavno pustili korijenje.