Video
Nova studija ukazuje na veću ulogu genetike nego što su prethodna istraživanja sugerisala, procjenjujući doprinos gena određivanju ljudskog životnog vijeka na oko 50 posto. To je otprilike dvostruko više od prethodnih procjena i odražava nalaze studija o dugovječnosti na laboratorijskim životinjama, piše Hina, prenosi N1 BiH.
“Životni vijek nesumnjivo oblikuju mnogi faktori, uključujući način života, gene i, što je važno, slučajnost – uzmimo za primjer genetski identične organizme uzgojene u sličnim okruženjima koji umiru u različito vrijeme,” rekao je Ben Shenhar, doktorand fizike na Weizmannovom institutu za nauku u Izraelu i glavni autor studije objavljene u časopisu Science.
“U našem radu pokušali smo objasniti količinu varijacija između različitih ljudi koje se mogu pripisati genetici. Naša studija pokušala je podijeliti faktore dugovječnosti na genetiku i ‘sve ostalo’. ‘Sve ostalo’ čini oko 50 posto.”
Istraživači su pokušali objasniti zbunjujući faktor u prethodnim studijama koje su koristile švedske i danska blizance, od kojih većina datira iz 19. stoljeća. Te studije nisu uzimale u obzir smrti uzrokovane nasiljem, nesrećama, zaraznim bolestima i drugim spoljnim faktorima – takozvanu ekstrinzičnu smrtnost – za koju autori nove studije smatraju da je narušila prethodne nalaze o genetskom doprinosu dugovječnosti.
Uzrok smrti nije bio zabilježen u istorijskim podacima koji su sadržavali samo starost u trenutku smrti. Dakle, ako je jedan blizanac umro u 90. godini prirodnom smrću, a drugi u 30. godini od zarazne bolesti poput tifusa ili kolere, ti podaci bez uzroka smrti mogli bi dati netačnu sliku o ulozi genetike u dužini života.
Nova studija koristila je matematičku formulu kako bi objasnila ekstrinzičnu smrtnost među blizancima. Shenhar ističe da je u vrijeme kada su proučavani ti blizanci – prije ere antibiotika – ekstrinzična smrtnost bila deset puta veća nego danas, prvenstveno zbog zaraznih bolesti koje su sada lako izlječive.
Naučnici su zatim potvrdili predviđanja da ekstrinzične smrti prikrivaju genetsku nasljednost koristeći nove i prethodno neanalizirane podatke iz Švedske koji uključuju blizance odgajane zajedno i odvojeno. Analiza je pokazala da, kako opada ekstrinzična smrtnost, raste i nasljednost.
“Identični blizanci odgajani odvojeno dijele gene, ali ne i okolinu. To pomaže da se razdvoje uticaji genetike i sredine, prirode i odgoja”, rekao je biolog sa Weizmann instituta Uri Alon.
Dvojajčani blizanci su takođe vrijedni u ovom kontekstu jer dijele otprilike polovinu svog genetskog materijala.
“Prethodne studije blizanaca koristile su statističke metode koje dobro funkcionišu za druge osobine – visinu, krvni pritisak, osobine ličnosti – ali te osobine ne zavise od ekstrinzične smrtnosti”, rekao je Alon.
“Međutim, prosječni životni vijek je jedina osobina koja je snažno pogođena ekstrinzičnom smrtnošću. Budući da uzrok smrti nije zabilježen u klasičnim studijama blizanaca, on nije mogao biti uzet u obzir”, dodao je.
Zaključci ove studije mogu imati važne implikacije za istraživanje starenja.
“Niske procjene genetske nasljednosti možda su obeshrabrile finansiranje i istraživanje genetike starenja, sugerišući da su dužina života i starenje uglavnom rezultat slučajnosti ili okoline. Naš rad potvrđuje značaj istraživanja genetskih faktora dugovječnosti, pokazujući da je genetski signal snažan, ali je prethodno bio skriven ‘bukom’ u podacima”, rekao je Shenhar.
Geni utiču na životni vijek u oba smjera. Neki genetski defekti mogu izazvati bolesti i skratiti život, dok su drugi geni povezani s dužim i zdravijim životom.
Preporučeno
“Mnogi stogodišnjaci dožive 100 godina bez ikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema”, rekao je Shenhar te zaključio: “Jasno je da ti ljudi imaju zaštitne gene koji ih štite od razvoja bolesti koje se prirodno javljaju s godinama. Neki od tih gena su već identifikovani, iako je – kao i kod većine složenih osobina – dugovječnost vjerovatno pod uticajem stotina, ako ne i hiljada gena.”
