Video
“Ja sam jaka žena i sve što mi se dešavalo prihvatala sam kao nužnost. Uporno sam išla prema svom cilju da jednog dana dobijem dijete, a to se nije desilo sve do trenutka kada sam shvatila da moram da se smirim, da napravim raspored u životu, odgodim sve obaveze i legnem u krevet kako bih “čuvala” trudnoću. To je za mene bilo nešto nepojmljivo, da ja, koja sam oduvijek bila zdrava mlada žena, bez ikakvih tegoba, izgubim bebu prvi, pa drugi, a onda i treći put,” ispričala je Suzana za “HELLO!”.
U svojoj knjizi je otkrila da su sve tri bebe bili sinovi.
“Iako su mi doktori svaki put rekli da sam nosila dječaka, ne mogu sto posto da vjerujem u to da su sve bili sinovi, jer je u našoj tradiciji da želimo da rađamo mušku djecu. Mislim da možda takvim odgovorom teže da vas stimulišu da nastavite sa pokušajima. Ali, ja sam željela da imam sina Aleksandra, po mom ocu, i sina Stojana. Uvjek sam voljela ta stara, arhaična imena. Nisam poznavala nijednog Stojana, ali sam svaki dan išla u školu Ulicom Stojana Novakovića i nekako mi je to ime uvjek zvučalo čvrsto, stameno. Na prvom ultrazvuku sa Teodorom, bila sam ubijeđena da ponovo nosim dječaka. Kada mi je ljekar saopštio da je djevojčica, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka. Ali, tolika moja želja za muškim djetetom nastala je iz vrlo sebičnog razloga. Ja sam jedinica i u životu sam morala da budem i muškarac i žena, da se sama izborim protiv svih zabrana, roditeljskih, školskih, društvenih, čaršijskih. Morala sam sama da obezbijedim i zaštitu i opravdanje, sve ono što sam idealizovala da bih bila u ulozi starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Željala sam da ga moja ćerka ima”.
Kako je, zapravo, izgledala Suzanina borba za potomstvo.
Preporučeno
“Prvu bebu izgubila sam odmah na početku, u trećem mjesecu trudnoće. Tada se ispostavilo da imam dvorogu matericu, kao mnoge žene, koja je preduslov za probleme i prekid trudnoće. Kada sam zatrudnjela drugi put, u drugom mjesecu doživjela sam komplikacije i doktor je izvršio kiretažu, poslije čega sam dobila jake medikamente. Oporavila sam se i ubrzo sa Biljanom Jeftić i Aleksandrom Ilićem otišla na muzički festival u Južnoafričku Republiku. Treće večeri boravka u Johanesburgu probudila sam se u lokvi krvi. Taj strah i tu bespomoćnost ne mogu da opišem. Uhvatila me je panika hoću li umrijeti, pitala sam se šta da radim, nisam znala ko je u kojoj sobi u hotelu u kojem su radili Filipinci, čiji je engleski bio izuzetno loš. To je bila agonija. Međutim, u svoj toj nesreći imala sam i sreće, jer mi se prethodnog dana javila mamina prijateljica koja je sa mužem živjela u tom gradu. Oni su me odveli u jevrejsku ginekološku kliniku, gdje mi je doktor uradio ultrazvuk i pitao me da li su mi prekinuli trudnoću. Rekla sam da jesu, a on me je pitao gdje sam to uradila. Rekla sam: ‘U Evropi’, na šta me je ponovo pitao: ‘Ali gdje?’ Odgovorila sam: ‘U bolnici’. Tada je okrenuo ekran prema meni i pokazao intaktni plod. Odskočila sam od stola, suze su mi išle i od straha i od sreće, a najviše od nevjerice zbog svega što je prethodilo. Shvatila sam da sam imala blizanačku trudnoću i da je drugi plod preživio kiretažu. Nažalost, dijete sam izgubila u četvrtom mjesecu u Beogradu, u strašnim bolovima i mukama. Fizički mi je to bilo najbolnije iskustvo u životu. Taj put od kuće na Bežanijskoj kosi do ‘Gradske bolnice’ na Zvezdari trajao je duže nego ijedan. Mislila sam da ću umrijeti. Poslednju bebu izgubila sam u šestom mjesecu trudnoće. Tada sam se zapravo i porodila, mada mi je ljekarka odmah poslije porođaja rekla: ‘Nemojte se nadati’. Dijete nije preživjelo, nije imalo dovoljno razvijena pluća. Najstrašnije je bilo kada su mi donijeli da potpišem umrlicu. To je bilo surovo.”
