Video
Da li ste se ikada osjetili kao da ste pod nečijom čini? Ako pogledamo porijeklo riječi, odgovor bi mogao da bude potvrdan. Riječ „fascinacija“ potiče od latinskog fascinare, što znači začarati ili opčiniti. Ona savršeno opisuje osjećaj kada nam nešto privuče pažnju na gotovo neodoljiv način, kao da tome ne možemo da se odupremo.
Pomračenja su jedan od najupečatljivijih primjera takve pojave. Tokom čitave istorije izazivala su mješavinu divljenja, nelagode i radoznalosti koju je teško ignorisati. Iako je teško sa sigurnošću znati šta su naši preci mislili o njima, postoje dokazi da su ljudi veoma rano počeli sistematski da posmatraju nebo.
Jedan od primjera su petroglifi u Lohkruu u Irskoj, nastali oko 3340. godine prije nove ere, za koje pojedini istraživači smatraju da bi mogli da predstavljaju prikaze pomračenja Sunca.
U mnogim drevnim kulturama pomračenja nisu doživljavana kao prirodni fenomeni, već kao znaci kosmičkog poremećaja ili poruke bogova. U kineskoj tradiciji vjerovalo se da zmaj proždire Sunce, dok su neki narodi u Americi smatrali da su za to odgovorni jaguari ili druga mitska bića. Takva tumačenja, često povezana sa strahom, podstakla su ljude da pokušaju da predvide kada će se pomračenja dogoditi.
Upravo je ta potreba imala dalekosežne posljedice: ohrabrila je sistematsko posmatranje neba i bilježenje obrazaca, postavljajući temelje onome što će kasnije postati astronomija i matematika.
Danas tačno znamo šta je pomračenje, ali ostaje pitanje – zašto nas ono i dalje toliko privlači? Odgovor se, još jednom, krije u našem nervnom sistemu, objašnjava dr Hose A. Morales Garsija, naučni istraživač u oblasti neurodegenerativnih bolesti i redovni profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta Komplutense u Madridu.
Kada se milioni ljudi okupe kako bi posmatrali pomračenje, oni ne gledaju samo u nebo. Istovremeno aktiviraju neke od najdubljih i najstarijih moždanih mehanizama povezanih sa fascinacijom. Taj spoj radoznalosti, iznenađenja i uzbuđenja nije samo kulturna navika, već biološki fenomen koji je dobro proučen.
Kada zaboravimo na sebe
Jedan od najprihvaćenijih neurobioloških modela objašnjava fascinaciju kao odgovor na „kognitivni jaz“. Drugim riječima, shvatimo da postoji nešto važno što ne znamo, što stvara vrstu kognitivne napetosti koju želimo da razriješimo.
Ovu teoriju predložio je psiholog Džordž Levenstin, a kasnija neuronaučna istraživanja dodatno su je potvrdila. Prema njoj, potraga za znanjem predstavlja snažan unutrašnji pokretač ljudskog ponašanja.
Pomračenje se savršeno uklapa u ovaj mehanizam. Znamo dovoljno da bismo mogli da ga predvidimo, ali njegova rijetkost, složenost i spektakularnost istovremeno stvaraju osjećaj neizvjesnosti. Teško je ne pogledati.
Kada nas nešto snažno privuče, poput trenutka kada Mjesec počne da prekriva Sunce, aktiviraju se djelovi mozga kao što su prednji cingularni korteks i prednja insula, zaduženi za prepoznavanje neočekivanih pojava i usmjeravanje pažnje ka njima.
Istovremeno se smanjuje aktivnost takozvane podrazumijevane neuronske mreže, koja je povezana sa razmišljanjem o sebi, brigama i unutrašnjim monolozima. Upravo ta promjena objašnjava osjećaj koji mnogi ljudi opisuju tokom snažnih iskustava – kao da su na trenutak zaboravili na sebe i potpuno se prepustili onome što se dešava pred njima.
Mozak koji nagrađuje učenje
Kako pomračenje odmiče, u igru ulazi još jedan važan mehanizam – sistem nagrađivanja u mozgu.
Regije poput strijatuma i nukleusa akumbensa oslobađaju dopamin, neurotransmiter ključan za motivaciju i osjećaj zadovoljstva. Zanimljivo je da mozak ne reaguje samo na materijalne nagrade, već i na informacije. Drugim riječima, učenje nečeg novog ili rješavanje nepoznanice samo po sebi donosi osjećaj nagrade.
Fascinacija se ne završava u trenutku doživljaja. U stanjima pojačane radoznalosti hipokampus, struktura mozga odgovorna za pamćenje, djeluje u tjesnoj saradnji sa dopaminskim sistemom. Brojna istraživanja pokazala su da to poboljšava učvršćivanje sjećanja.
Zato se mnogi ljudi godinama kasnije jasno sjećaju gdje su bili kada su posmatrali neko veliko pomračenje. Mozak taj događaj označava kao važan.
Ovakva snažna iskustva često prate i fizičke reakcije – jeza, trnci ili „guska koža“. One nastaju usljed interakcije emocionalnog i autonomnog nervnog sistema, istih mehanizama koji se aktiviraju kada slušamo muziku koja nas duboko dotakne ili posmatramo umjetničko djelo koje nas ostavlja bez daha.
Na kraju, sve je dio istog procesa: neizvjesnost budi radoznalost, rješenje aktivira sistem nagrađivanja, a čitavo iskustvo se duboko urezuje u pamćenje. U tom smislu, pomračenje nije samo astronomski fenomen, već izuzetno efikasan pokretač moždanih mehanizama koji pretvaraju iznenađenje u znanje.
Da li je moguće da ostanemo ravnodušni
Ipak, ne doživljavaju svi ljudi fascinaciju istim intenzitetom.
Istraživanja zasnovana na snimanju mozga pokazuju da su neki pojedinci, zbog specifičnosti moždane organizacije, manje skloni ovakvim iskustvima.
Kod određenih stanja, poput depresije ili Parkinsonove bolesti, osjetljivost na nagradu je često smanjena, pa samim tim mogu biti oslabljeni i osjećaji interesovanja, čuđenja i divljenja. To bi moglo biti povezano sa poremećajima u funkcionisanju sistema nagrađivanja i obrade emocija.
Takođe, ljudi sa izraženom potrebom za kognitivnom izvjesnošću – oni koji preferiraju jasne i konačne odgovore i ne vole dvosmislenost – češće doživljavaju manje čuđenja i ushićenja. Za njih pomračenje, sa svojom prolaznošću i neobičnošću, može biti više izvor nelagode nego oduševljenja.
Preporučeno
Daleko od toga da je samo prolazna emocija, fascinacija je važan adaptivni mehanizam koji nas podstiče da istražujemo, učimo i bolje razumijemo svijet oko sebe. Iz te perspektive, pomračenje nije samo spektakl na nebu, već snažan podsticaj sistemu koji je evoluirao da bi iz iznenađenja stvarao znanje, zaključuje profesor Morales Garsija.
