Zafir je iza sebe ostavio sina Vasila, kojeg je dobio u braku s legendarnom pjevačicom Senkom Veletanlić.

Muzičar je često na društvenoj mreži Fejsbuk pisao o sebi, događajima i sjećanjima, a jednom prilikom otkrio i detalje iz svog života.

“Nedavno mi se za 77. rođendan javilo preko hiljadu ljudi da mi požele dug i plodan život – mada ja nešto ne vjerujem da će da bude takav, ha-ha-ha! Evo, u Podgorici mi uzimaju pjesmu za reklamu, izašla mi je i knjiga, autorstvo je lijepa stvar. Ali počeo sam da trokiram. Pored svih mojih bolesti i ove korone, prije pet mjeseci sam slomio i rame, pa jedva pišem. Ipak, dobro je ispalo. Ima dana za megdana”.

Zafir je na društvenim mrežama pisao o svemu, djetinjstvu, karijeri, ali i ljubavi sa Biserom Veletanlić:

“Moj otac, koji se tada zvao Vasilije Hadžimanović, bio je magistar farmacije, ali i vrlo popularan pjevač makedonskih izvornih pesama. Na Radio Beogradu bio je zvijezda, Carevac ga je obožavao. Tu se zatekao kada je počeo Drugi svjetski rat. Nije se premišljao i vratio se kući, u Skoplje. Tamo ga je čekala moja majka Vera, njegova dugogodišnja ljubav. Kada su se vjenčali, povukli su se u Kavadarce, u Tikveš, gdje je otac počeo da radi u apoteci koju mu je poklonio njegov drug Boško iz Beograda, kada je rat počeo. Čudno, ali istinito. U Kavadarcima sam se rodio 25. decembra 1943, a ubrzo smo se vratili u Skoplje. Oca su, kao medicinsko lice, odveli partizani. Iz rata se vratio sa činom poručnika. Dekretom je postao urednik narodne muzike na Radio Skoplju i do kraja života bio je posvećeni etnomuzikolog.

Deda Zafir je došao iz pečalbe u Americi, zaradio je lijepe pare i kupio tri kuće: po jednu za miraz dvijema ćerkama, a najveću i najljepšu kupio je sebi. Otvorio je u njoj i bakalnicu, gdje se moja majka, svršena gimnazijalka, lijepo uklopila kao poslovođa. Kuća se nalazila u Madžir mahali, a bila je to begovska kuća, ogromna, sa nekom kulom na vrhu. U toj kuli sam sanjario i gutao knjige. Odrastao sam čitajući sve što je postojalo. Pored oca, koji je svirao mnoge instrumente, zavolio sam klavir. Otac je bio živi talenat, kao da mu je moj sin Vasil unuk! Ha-ha-ha!”.

Gluma i pjesma od malih nogu

“Bio sam jedinac, ali nisam to dopuštao! Volio sam da se družim sa najbrojnijim porodicama. Tamo gdje ima po petoro-šestoro djece, eto ti i Zafira. Tukao sam se, igrao i smijao s njima. Lijepo se živjelo. U našoj bašti, ispod starog duda, bio je minderluk, gdje se sjedjelo i pila kafa. Majka je tamo primala prijateljice. Kao supruga apotekara, davala je i ljekarske savete: “Nije ti to ništa, samo popij dva aspirina!” Za Vasilicu, staru Novu godinu, otac je dovodio i čalgije i narodni orkestar Radio Skoplja. Pjevalo se i igralo do jutra, šalilo pomalo i bezobrazno, tako da bi me istjerali iz sobe.

A ja sam bio nesnosan, željan da me vide, da se pokažem. Moj stric je volio da dođe kako bi se ispričao sa ocem, da bi popili poneku, ali od mene nije moglo da se živi. Najviše sam volio da pantomimom odglumim scenu iz filma “Slavica” i na kraju, kao, padnem mrtav. Trebalo je, je li, da me podignu, a stric kaže: “Nemoj neko da ga je digao! Neka ga, da možemo da pričamo!” E, onda dođe baka Mare, umnica jedna, koja je bila nepismena, a prava umjetnica. Nju su dva-tri puta mjesečno zvali na groblje da nariče i pjeva tužbalice. Podigne me baka i vikne: “Sram vas bilo, ostavljate dijete da nazebe, dobije pneumoniju!”

Arsen Dedić i put ka zvijezdama

“Moja mladost je imala ogromno svijetlo na kraju tunela. Sa 16 godina već sam imao tri-četiri profesionalna snimka za Radio Skoplje. U gimnaziji sam bio veliki buntovnik, sa odličnim ocjenama i kecom iz vladanja. Počeo sam da radim na više polja: muzika, gluma… I gluma prevagnu, te ja odoh na prijemni u Beograd i, naravno, položih ga iz cuga. U kući haos, svi plaču, “gdje ćeš da budeš glumac, za šalu svetu, bankarski činovnik da budeš, diplomata”… Samo moj otac mudro ćuti i jedini je na mojoj strani. U Beogradu sam se osjećao kao da sam cio život tu proveo. U mojoj klasi glume bili smo Neda Spasojević, Zdravka Krstulović, Jelisaveta Seka Sablić, Petar Kralj, Slobodan Đurić i ja.

Na četvrtoj godini trebalo je da idemo u Ameriku i pokažemo Amerikancima šta sve znamo. Akademijin “savjet mudraca” odlučivao je ko će od nas otići. Ne mogu da me eskiviraju, jer je u Americi imperativ da glumci dobro pjevaju. Ja sam još na drugoj godini snimio ploču koja se prodala u ogromnom tiražu, rušio Dom sindikata s rok sastavom Iskre, a onda je na Akademiju došao Arsen Dedić. Bio je to presudni trenutak za moju karijeru. Ponudio mi je da otpjevam njegovu pesmu “Ne, za te nije čovjek kao ja”. Kasnije se tako zvao njegov prvi album. Sa tom pjesmom sam 1965. osvojio nagradu na Večeri šansona. I gotovo. Kolosek utaban.

Posle tog mog prvog festivalskog nastupa dobio sam 8.000 pisama. U njima su bili predlozi za vjenčanje u Australiji, Americi, Kanadi. A ja student! Živio sam u iznajmljenoj sobi u Šantićevoj 3, ispod Bajlonija, s glumcem Koletom Angelovskim. Idioti kakvi smo bili, mi smo ujutru palili kaljevu peć tim pismima! Kreteni. Napravili smo tulum u Beogradu, najljepše ženske su došle, prava komuna. Jedna djevojka je čak htjela i da se ubije zbog neuzvraćene ljubavi mog prijatelja difovca. Ko god nije imao gdje da spava, dolazio je kod nas kao ilegalac. “Djeca cvijeća” su mogla samo da nam zavide”.

Mira Trailović i “Hamlet estrade” u Gruziji

I sa tom pjesmom izborio sam se da uđem u “reprezentaciju” na fakultetu i povedu me u Ameriku. Bili smo najbolji teatar na svijetu. Tako smo dobro radili i američke i domaće i svetske autore. Ja sam, naravno, pjevao kad god je trebalo. Ponudili su mi punu stipendiju da dođem i izučim mjuzikl. Ipak, vratio sam se u moju Jugu.

Dočekali su nas kao malo vode na dlanu naši teatarski poslenici, naročito legendarna Mira Trailović. Posebno je mene voljela, jer mi je predavala radio-glumu i znala s kim ima posla. Kaže ona: “E, ajde, Amerikanci, evo vam angažman za Atelje 212. Imate samo jedan probni ispit. Pera Kralj i ti dobijate pet različitih epizoda u drami koja se zove ‘Pantaglez’, a glavni glumac je Cica Perović.” Krenemo da radimo tu predstavu, i svi su bili zadovoljni. Igrao sam i babu, kolportera, pedera, svašta. Onda dođu iz Centralnog komiteta na generalnu probu i šutnu nas. Skinu nam predstavu. Tog trenutka, dok sam ja bio očajan, ulazi Saša Subota, Minjin brat, i pita me da li sam raspoložen da zaradim nekih 20.000 dolara pjevajući na koncertima u Sovjetskom Savezu. Mira mi kaže da idem. Napravili smo ršum po SSSR, potpuno su poludjeli za nama. U Gruziji su me nazvali “Hamletom estrade”, to je jedan od najljepših komplimenata koje sam dobio u životu.

Ljubav pobijedila ugovoreni brak

U Gruziji, u Tbilisiju, Senka i ja smo se zavoljeli. Na Brdu slobode iznad grada prvi put smo se poljubili. Bila je prelijepa i pjevala je kao san. Upravo se razvela od pjevača Tihomira Petrovića. Tiha i ja smo ostali drugari do kraja njegovog života. Često smo sjedjeli u Kamenoj sali u Radio Beogradu, pijuckali i pričali o svemu. Slagali smo se u mnogim društvenim diskusijama. Moji su, moram da priznam, malo bili iznenađeni. Mislili su da sam omiljen kod ženskog roda i da ću da završim s nekom mlađom, da budem “džek”. Već su mi ugovorili i brak sa jednom vrlo popularnom budućom pjevačicom. Ali ja kad nešto odlučim – odlučio sam”.