Video
To tvrde neki od drvoprerađivača iz ovog grada, koji insistiraju da se izvrši revizija u PJ Uprava za šume Rožaje, kao i lugara na terenu na kojima rade.
“Treba jednostavno izvršiti finasijsku kotrolu i vidjeti kako to da se recimo godišnje posječe u Rožajama 30 hiljada kubika čamovine, a izveze 60 hiljada kubika daske. Jedan od načina je taj da se čamovina koja je prodata za ogrijev ili kao tehničko drvo, takođe prerađuju u dasku, a naravno tu je i nelegalna sječa“, kazao je jedan od sagovornika Portala RTCG.
On je objasnio da kubik prerađene daske u Crnoj Gori košta 190 eura, dok se na Kosovu prodaje za 270 eura.
“Postoji firma u Rožajama koja završava papire za izvoz i onima koji nisu koncesionari i koji nemaju ulaz ili dokaz o porijeklu drveta, a bez problema ga izvoze i prodaju na području Kosova po toj cijeni. To je već posao za carinu i policiju“, kazao je taj drvoprerađivač.
On objašnjava i da vlasnici pogona na Kosovu mogu legalno doći i kupiti drvo, odnosno dasku za 190 eura u Rožajama.
“To je legalan način, ali budite sigurni da hiljade kubika izađe ilegalno, odnosno putem kupljenih papira i bez ikakvog dokaza o porijeklu drveta“, tvrdi taj sagovornik.
On kaže da gabrike na Kosovu, koje nema drveta i zavisi isključivo od drve građe iz Crne Gore, najviše to drvo prerađuju u lamperiju ili patos, i dalje izvoze za Grčku.
Prema njegovim riječima, kubik lamperije ili patosa u Crnoj Gori košta 280 eura, ali u našoj državi finalna proizvodnja nije razvijena.
„Osim toga, kosovski privrednici su mnogo agilniji i prodorniji. I to je pravo pitanje, zašto se u Crnoj Gori ne razvija finalna proizvodnja drveta? Crna Gora bi mnogo više imala koristi da razvija finalnu proizvodnju makar u vidu lamperije ili patosa, nego da ovako pojedinci nekotrolisano izvoze dasku na Kosovo“, objašnjava ovaj preduzetnik.
Sagovornik Portala RTCG kaže da je posao sa drvetom unosan koliko i posao sa nekretninama koji cvejta u Crnoj Gori, ali da postoji bitna razlika.
“U poslu sa nekretninama bilo je rizika. U crnogorskom šumarstvu nema rizika. To je najsigurniji biznis. Uložiš dvadeset-trideset eura dobiješ preko sto. I tu je otvoren prostor za podmićivanje i korupciju do neviđenih razmjera, da bi se došlo do šume. Sada i posljednju babu u bilo kojem selu na sjeveru da pitate šta se radi sa šumama, reći će vam – pljačka“, kaže taj rožajski registrovani drvoprerađivač.
Nekadašnji direktor uništenog rožajskog privrednog giganta, kompanije „Gornji Ibar“ Hasan Kurtagić prvi je upotrijebio termin “šumarska mafija“ još prije mnogo godina.
On je čak tvrdio da su moćni šumarski lobiji spriječili privatizaciju i pustili da propadne ova nekada najveća drvoprerađivačka firma na sjeveru, na čijim je jaslama izgrađeno pola Rožaja.
Prema njegovom mišljenju vrh mafije treba tražiti u šumarstvu, a koncentričnim krugovima je povezana sve do dna, do krajnjih manipulanata.
On je tvrdio da se crnogorskim šumskim blagom bave na nezakonit način ljudi kojima to najmanje pripada.
“Ljudi koji su shvatili da se u uslovima tranzicije može uraditi mnogo toga nezakonitog što nikada neće biti sankcionisano. Ljudi koji su vidjeli svoju ličnu istorijsku poziciju da mogu biti bogati preko noći i obezbijediti i svoje pra, pra, praunuče. To i čine, ja to neću dokazivati, jer je to vidljivo golim okom”, izjavio je Kurtagić.
Kurtagić je bio spreman da priča i o tome progovorio prije skoro dvije decenije, a drvoprerađivači iz njegovog rodnog grada danas tvrde da su se modeli šverca i manipulacija sa drvnom građom samo modifikovali.
“Šumarska mafija nije zaustavljena. Neko će vam reći da ne postoji. Naravno da postoji, samo su njene metode djelovanja danas perfidnije. U šumarstvu su potrebne, prije svega, korjenite kadrovske promjene. Ne mogu isti ljudi koji su pravili taj sistem gazdovanja koji je trajao dvije ili dvije i po decenije, sada da ga mijenjaju”, smatraju drvoprerađivači iz Rožaja.
Oni kažu da je osim kadrovskih promjena u šumarstvu, potrebno još pooštriti finasijske kotrole u svim područnim jedinicama Uprave za šume, pooštriti kontrole na granicama, i što je najvažnije, razvijati finalnu proizvodnju u Crnoj Gori i truditi se da se što više drveta finalno preradi u našoj državi.
Preporučeno
“Zašto bi mi izvozili dasku na Kosovo, a kosovski privrednici je samo prerađivali u patos i lamperiju i dalje izvozili za Grčku? Zašto mi ne bismo izvozili pamperiju i patos u Grčku? Država Crna Gora bi bila mnogo više na dobitku, ali bi zato izgubili oni koji sada koriste to i bogate se preko noći”, ističu rožajski drvoprerađivači.
