Video
Standard: Da li je normalna i uobičajena praksa da država dozvoli EPCG da emituje akcije na berzi, a onda iste te akcije kupi država kako bi omogućila EPCG da kupi Željezaru? Zašto je EPCG uopšte morala da prodaje akcije?
Krenimo redom. EPCG je 2019. godine otkupila akcije od tadašnjeg manjinskog akcionara A2A. To znači da je EPCG kupila akcije EPCG, odnosno da je kupila sopstvene akcije. Tako nešto je dozvoljeno zakonom i obično se transakcije ovakvog tipa dešavaju kada postoji poremećaj na tržištu privremenog karaktera i kada emitent ima višak likvidnosti, dakle kada posjeduje sredstva kojima može da kupi sopstvene akcije. Međutim, zakon je propisao obavezu da emitent može držati sopstvene akcije najduže tri godine. Inače, ove akcije ne nose pravo glasa niti daju pravo na dividendu.
Koliko se sjećam, EPCG je sopstvene akcije kupila po cijeni 4,49 i za njih platila 52,9 miliona eura. Knjigovodstvena vrijednost tih akcija iznosila je 77 miliona eura. Na prvom javnom pozivu u julu ove godine, za akcije koje je platila 4,49 eura, EPCG je ponudila cijenu od 8,63 eura. Naravno da niko nije bio zainteresovan da ih kupi. Na drugom javnom pozivu u avgustu EPCG je ponudila cijenu 7,33 eura po akciji. Ponovo niko nije bio zainteresovan da ih kupi. Zašto? Zato što se akcijama EPCG na berzi trgovalo po cijeni 3,5 eura, pa se posavlja logično pitanje zašto bi neko izdvojio 8,63 ili 7,33 eura za nešto što se na tržištu prodaje po 3,5 eura?
Postojale su tri opcije. Prva je da se nastavi prodaja akcija na način da se malo po malo umanjuje cijena akcija sve dok se ne pojavi kupac. Druga je da Vlada, kao većinski vlasnik, odluči da umjesto javnih poziva koje raspisuje EPCG, akcije ponudi na Montenegroberzi putem aukcije. I treća opcija bila je da se akcije otpišu. To znači da se otpiše knjigovodstvena vrijednost od 77 miliona eura jer je toliko iznosila vrijednost u bilansima EPCG akcija o kojima govorimo. Rok za sve tri opcije isticao je 26. septembra 2022. godine.
To znači da je EPCG znala još prilikom kupovine akcija od A2A da sopstvene akcije mora prodati ili ih otpisati u roku od 3 godine?
Tako je. Zato sve što sam kazao ukazuje na najmanje dva problema. Prvi je zašto se čekao posljednji trenutak da se nešto preduzme kada se još prije tri godine znalo da rok ističe 26. septembra 2022. godine? I drugi je zašto Vlada, kada je već htjela da kupi akcije nije kupila sve akcije, već samo dio? Ovo ističem iz razloga što je javnosti predstavljeno da je logično da Vlada kupi akcije EPCG kako bi održala postojeću vlasničku strukturu. Sjećate se priče: “neće nama niko drugi ulaziti u vlasništvo EPCG. Očuvaćemo vlasničku strukturu. Logično je da Vlada kupi akcije kako bi zadržala vlasnštvo države u EPCG” itd.
Prije transakcije, država je bila vlasnik 88,65% akcija, EPCG je imala 10% sopstvenih akcija, a manjinski akcionari imali su svega 1,35% akcija. Znači odnos je bio 98,55% država – 1,45% privatni vlasnici. Da su akcije poništene u cjelosti država bi bila vlasnik 98,5% a privatni vlasnici 1,5%. Kako se Vlada odlučila da kupi jedan dio akcija i za njih plati 15 miliona eura, a drugi dio akcija poništi, vlasnička struktura nakon transakcije je, vjerovali ili ne, takođe 98,5% država i 1,5% privatni vlasnici. To znači da promjene u vlasničkoj strukturi ne bi bilo da su sve akcije poništene. Aka baš neko želi da budem matematički precizan, Vlada je dala 15 miliona eura sa pozicije budžetske rezerve da bi povećala svoje vlasništvo za 0,04575%.
To dalje navodi na zaključak da je Vlada namjerno htjela da prebaci novac EPCG u iznosu od 15 miliona jer je EPCG bila u velikim finansijskim problemima. Ovo je bila operacija spašavanja EPCG, a ne akcija održavanja vlasničkog učešća države u EPCG.
Standard: Krajem avgusta EPCG je prijavila gubitak od 60 miliona. Sada najavljuje kupovinu Željezare. Koliko je taj posao uopšte isplativ?
Ivanović: Očigledno je da je transakcija koju sam objasnio bila politički, a ne ekonomski motivisana. U ekonomiji je sve kristalno jasno. U politici nije. Zato u ekonomskom smislu nije normalno da gubitaš, kojem je država upumpala 15 miliona eura, i to sa pozicije “tekuća budžetska rezerva” što nije u skladu sa zakonom, kupuje drugo preduzeće. U političkom smislu sve je moguće, pa i da sasvim slučajno prije ove tranakcije smijenjeni predsjednik Vlade ode u Željezaru, obeća kupovinu Željezare od strane EPCG i to obrazloži projektom izgradnje solarnih panela koji odjednom zaposleni počnu da podržavaju. Kada istu ideju predloži sadašnji vlasnik Željezare, isti radnici, pa i ista Vlada ne podržavaju projekat. Ovo nema nikakve veze sa tržištem, često napadanom liberalnom ekonomijom koja ne postoji u Crnoj Gori, i nadasve sa poslovnim normama. Ovo je politička hajdučija bazirana na monopolu vlasti i populizmu.
Kada je u pitanju isplativost posla, vjerujem da je proizvodnja električne energije iz solarnih panela isplativa. Samo za tako nešto ne treba vam 300 zaposlenih. A ako želite da zadržite 300 zaposlenih, onda ovaj posao ne može biti isplativ. To potvrđuje i drugi posao iz iste grupacije. U Elektroprivredi solar zapošljeno je 500-600 ljudi i bez obzira na subvencije koje dobija iz Eko-fonda, podršku Investiciono-razvojnog fonda, monopolskoj poziciji koju ima, ova firma ima toliko velike operativne troškove da jednostavno nije održiva.
Iz svega je veoma jasna politička namjera Vlade i menadžmenta. Zajedno guraju državne firme u propast, a korak po korak u istom smjeru guraju i cijelu ekonomiju Crne Gore.
Standard: Koliko je realna najava da uprkos zvaničnom gubitku od 60 miliona eura, EPCG, prema najavi menadžmenta, godinu završi u plusu sa 50 miliona?
Ivanović: Ako su svi podaci koji su javno objavljeni tačni, da bi se to dogodilo kiša bi morala da pada i sa neba i da izbija iz zemlje do kraja godine. Takva kiša u Crnoj Gori do sada nije zabilježena. Zato je mnogo vjerovatnije nešto drugo. Menadžment EPCG donijeće odluku o procjeni vrijednosti imovine, koja će se procijeniti koliko i kako treba, pa će se onda angažovati tim računovođa koji će papire dovesti u red. Pretpostavljam da će na papiru ovo biti još jedna uspješna godina EPCG. Samo, relanost će nas sačekati kad papiri počnu da blijede. A to če biti brzo.
Standard: U slučaju da dodje do poskupljenja struje da li postoji model po kom bi se građanima subvencionisali računi za struju?
Ivanović: Postoji. U takvom modelu država bi trebala da smanji porez na električnu energiju ili da EPCG grupa smanji svoje troškove prenosa i distribucije električne energije koji su inače veoma visoki. Ali, to bi vodilo daljem smanjenju prihoda države i EPCG grupe. Zato još jednom želim da ponovim da se u Crnoj Gori mora mijenjati paradigma prema kojoj se stalno nagrađuju oni koji troše, a kažnjavaju oni koji stvaraju. Jednostavno cijelo društvo se mora više okrenuti stvaranju.
Standard: Kako komentarišete rebalans budžeta i trenutnu situaciju u zdravstvenom sistemu
Ivanović: Upravo je zdravstvo dobar primjer svega što sam kazao. Zbog neznanja, nerada, nemara, lošh poteza ali i trošenja nezarađenog, oblast zdravstva je zapala u čorsokak. Novac nedostaje za lijekove, građani su nezadovoljni uslugom, čekanja su duga, loša organizacije evidentna, itd. Vode se rasprave da li Fondu zdravstva nedostaje 40, 50 ili 70 miliona eura, ali se ne preduzima ništa da se situacija promijeni. Zaboravili smo na veliki broj ljudi koji su preminuli od korone. Neke partije su zaboravile čiji su kadrovi upravljali zdravstvenim sistemom i koje su sve probleme za sobom ostavili. Zato rebalans, kojem se pristupilo mehanički, neće riješiti mnogo. Rebalans neće riješiti problem neznanja, loše organizacije ili poremećenih međuljudskih odnosa.
Standard: Kakvo je po vašem mišljenju stanje u javnim finansijama i koliko su realne šanse za bankrot?
Ivanović: Razumijem one koji su nezadovoljni i koji vjeruju da će im nova lica u politici, posebno ona koja očigledno nemaju problem u hiperprodukciji lažnih obećanja, donijeti boljitak. Ali ne razumijem koliko puta treba da se uvjere da njihova vjerovanja i realnost nemaju dodirnih tačaka, i da su mnoga od tih novih lica za sobom ostavila pustoš i toliko problema da je pitanje koliko će vremena trebati da se sve vrati u normalu.
Stanje u našim finansijama i ekonomiji mnogo se bolje vidi sa strane. Zato investitori gube povjerenje i odlaze. Cijena obveznica je drastično pala – preko 25% za posljednjih godinu dana. Ne vidim da se neko posebno sjekira zbog toga. Primjećujem da se pojedini izvještaji fabrikuju ne bi li se uljepšala slika naše starnosti. Ali ni tako ne ide. Izvještaj Evropske komisije je zabrinjavajući. I dalje se živi na rate lažnih obećanja.
Preporučeno
Zato se šanse za bankrot uvećavaju. Uvećavaju se i šanse za veoma nepopuarne mjere fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi koje će se tražiti od Crne Gore da bi se odobrili dodatni krediti. Neke, i još jednom, samo neke od tih mjera uključuju: smanjenje plata i penzija, otpuštanje zaposlenih u javnoj administraciji, povećanje postojećih i uvođenje novih poreza, akciza i taksi itd. U nekim zemljama tražene su i reorganizacija lokalnih uprava, prodaja državnih preduzeća, smanjenje izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje i kulturu. Kao što vidite posljedice su veomsa ozbiljne i teške. Zato koliko god da razumijem nezadovoljstvo pojedinaca, ne razumijem odsustvo svijesti i odgovornosti o tome kakva nam budućnost predstoji ako se nešto odmah ne promijeni. Potrebni su nam ljudi sa znanjem i iskustvom, sposobni da zaustave dalje propadanje i povuku naprijed. Sve drugo vodi u bankrot.
