Zakon predviđa da žene koje cijeli život rade na selu i poljoprivrednici, mogu ostvariti starosnu penziju i naknade već sa 60 godina, takođe predviđa i minimalne naknade u iznosu od 315 eura. Istovremeno, kako kaže, sporni krediti iz Abu Dabi fonda, vrijedni 27 miliona eura, još uvijek opterećuju državni budžet.

Poljoprivrednik Hadži Mijo Nikolić iz Pipera, naglasio je da je poljoprivreda izazovna i posebna, u smislu da zahtijeva stalan, neprestani rad, ulaganja i povećanje kvaliteta da bi se dobio proizvod.

“Ne može se uporediti sa onim vremenom kad su moji roditelji, đed i baba radili. Tada nije bilo puta, vode, ni struje nije bilo. Sjećam se kao dijete da smo ručno kosili, kupili, plastili, sadijevali stogove itd. Sve je bilo teže, s jedne strane, a s druge, selo je u tom periodu bilo puno. Nije bilo porodice koja nije držala jednu kravu i makar pet-šest ovaca. Ljepota je živjeti na selu“, ističe on u emisiji ”Specijal” TV Podgorica.

Nikolić: Poljoprivreda je posao kojem morate 24 sata da budete posvećeni

Nikolić navodi da je poljoprivredni posao jako težak, izazovan, i da je to posao kojem morate 24 sata da budete posvećeni.

“Da bi uspjeli u tom poslu morate imati zadrugu u porodici. A ako nemate, zadružnu, brojnu porodicu – kakve su bile nekad, vi nemate šansu da uspijete. Jedino je brojna porodica mogla uvijek da održi selo. Stariji ljudi, đedovi i babe su čuvali stoku, nijesu mogli da privređuju, da kose i kopaju. Mlađi su radili teži posao a mala dječica su trčala za babom i đedom. Za ovcama i po planini. To je sve zajedno donosilo sreću u porodici, uspjeh, zdravlje, pa i neki dinar koji bi se zaradio, od čega se ulagalo i od čega su se kupovala imanja“, pojašnjava Nikolić.

Nikolić ističe da su u Piperima relativno mala imanja, samo par piperskih domaćina imali su ogromna imanja, a sve drugo su usitnjene parcele, mala imanja na kojima su ljudi pokušavali da se bave poljoprivredom.

“Kad je u pitanju osnovna škola “Vojin Popović“ koja se nalazi u Piperima, na 800 metara od moje kuće, djeca dolaze kod nas da vide ovce, krave i da vide tele, jer nije kao nekad kad su ispred škole buljuci prolazili ovaca, krava, čobana i svega ostalog“, kazao je on.

Nikolić: Ne možete radnika naći ispod hiljadu eura, to je 12.000 godišnje, ne postoji ekonomska računica

Nikolić ističe da u porodici svi zajedno rade.

“Moja kćerkica koja je u trećem razvodu osnovne škole, čim završi školu obuje čizmice i trči da pomogne stricu da sačeka ovce, da pomogne kad pustimo krave na ispašu. Svi radimo, svi trčimo, svi organizovano radimo jedni drugima da pomognemo i jedino tako možemo da uspijemo, drugačije ne može da se zaradi. Jer, samo jednog radnika kad bismo doveli, a danas ga ne možete naći ispod hiljadu eura – to je 12.000 eura godišnje. Ne postoji, onda, ekonomske računice da možemo da radimo naš posao“, naglašava Nikolić.

Ivanović: Fali elektrifikacija sela, bolji putevi, čišćenje zapuštenih parcela

Poljoprivrednik iz Zete, Luka Ivanović kaže da mu je selo u duši.

“Volim selo, zemlju i rad, ne bih ni radio ovo da ne volim. Uzmem kosu u ruke, kosim i kad se potrudim par sati nema moderne kosačice koja će podšišati dvorište ili pokositi livadu kao ja. Usađena mi je ljubav prema poljoprivredi i prema svemu ovome“, navodi Ivanović.

“Dostupno nam je dosta toga, ali ima i onoga čega fali: elektrifikacija sela, bolji putevi, čišćenje zapuštenih parcela koje nijesu zapustili ljudi što su neradnici – nego zato što o poljoprivredi zadnjih 30 godina nije vođena briga. Ljudi su odustajali radi neisplativosti i to može matematički da se dokaže“, kazao je on.

Ivanović navodi da je prestao da se bavi proizvodnjom lubenice 2008. godine kad je država dala otkupljivaču pet, a njemu otkupljivač platio sedam centi kilogram lubenice.

“Znači, tu zarade nije bilo i supruga i ja smo uzeli da se bavimo poljoprivredom. Imali smo farmu svinja, ja sam došao do 105 krmača, šesto kvadrata objekat. Epidemijom korone, skokom žitarica, nemogućnošću plasiranja proizvoda po nekim cijenama, da možemo bar da se pokrijemo, mi smo to zatvorili i insistiranjem mlađeg sina, evo četvrta godina, osnovali smo farmu krava. To je bio podvig, dosta rizičan ali je bio prodat proizvod“, naglašava Ivanović.

Navodi da je u tom sektoru ulaganje veliko, zahtjevan je rad i obavezan 365 dana.

“Pozivam sve naše institucije i ministra da uradimo analizu koštanja litra tog proizvoda. Da vidimo koja je cijena rada moje supruge i njenih koleginica da 365 dana muzu ujutru i uveče. Da vidimo ko su te žene i je li neko obratio pažnju na njih da kaže kakav je njihov socijalni status i koja je cijena koštanja litra proizvoda i cijena rada njih, i jednog farmera, poljoprivrednog proizvođača u svim oblastima. Bilo da je u pitanju proizvodnja krompira, paradajza ili bilo čega. Da uradimo analizu, da vidimo koliko košta taj naš proizvod i da znamo koja je plata, odnosno, zarada jedne porodice“, pojašnjava on.

Ivanović ističe da ukoliko država ukine podršku – 50 odsto mljekarskog sektora momentalno će se ugasiti.

“Otkupna cijena kod nas varira, 42,43 do 63 centa. Imamo 20 centi od države i i imamo 4, 5 do 12 centi od opštine. Odgovorno tvrdim da je otkupna cijena kod većine proizvođača trošak u proizvodnji i odgovorno tvrdim da je premija – zarada“, naglašava Ivanović.

Joković: Problema u poljoprivredi biće i za narednih 100 godina, nikad se neće stoprocentno riješiti

Ministar poljoprivrede Vladimir Joković je naveo da sve to što su rekli poljoprivrednici da su radili i on je radio, ali u selu u kojem nije bilo puta, vode, ni struje.

“Kad je potopljeno Pivsko jezero, mi iz našeg sela nijesmo mogli da dođemo do centra Plužina. Dok je napravljen put, tri puta nedjeljno prevozili su nas brodom. O putu, vodi i struji nije bilo pomena i to je tek kasnije napravljeno. Sve te poslove i ja sam radio i to u neuporedivo gorim uslovima“, ističe Joković.

Naglašava da će problema u poljoprivredi biti i za narednih 100 godina, da se i oni nikad neće moći stoprocentno riješiti, jer, uvijek se pojavi nešto što izazove problem.

“Napretkom – ekonomskim, tehnološkim i svakim drugim uslovi na selu su se promijenili, ali bez zadruge, familija koje rade i sarađuju – teško je u poljoprivredi. Radi se 365 dana, tamo nema ni varijabile, ni godišnjih odmora, bolovanja niti nagradnog, praznika, vjerskog ili državnog – svaki dan se mora raditi. Da mogu, i da se pitam – subvencije bi bile veće. Imamo mi neke analize koliko košta litar mlijeka ali, znate u čemu je stvar? Ovdje, u poljoprivredi treba razlikovati menadžere koji se bave poljoprivredom i poljoprivrednike“, kaže on.

Poljoprivrednici, ističe, rade, ne plaćaju nikoga, obavljaju svoj posao i to je domaćinstvo.

“Ogromnim radom, nijedno domaćinstvo koje tako radi nije bankrotiralo, a imamo 19 ili 20.000 firmi u Crnoj Gori koje su bankrotirale i sad se postavlja pitanje, zašto? Pa zato što su navike stekli od svojih predaka, od mladosti kad su počeli – znali su šta znači vrijednost, svi rade i zarade dnevnicu. Koliko je to isplativo? Odgovorno tvrdim, za toliki uloženi rad – nije baš isplativo. A da li se može pristojno živjeti, naravno, sa upotrebom mehanizacije, obrađivanja zemlje, subvencijama koje se dobijaju za obradive površine može se pristojno živjeti“, naglašava Joković.

Surovi uslovi rada, život na visokim nadmorskim visinama i dramatičan pad stočnog fonda, slika je crnogorskog sela koje ubrzano nestaje. Kako bi se zadržalo preostalo stanovništvo, resorno ministarstvo će predlažiti novi zakon koji donosi dvije ključne promjene za ekonomsku sigurnost mještana u ruralnim područjima.

“U ovom zakonu će biti urađeno da se staračke penzije spuste na 60 godina. I druga je da svi oni koji se bave poljoprivredom imaju toliko i toliko, primjera radi, deset, pet, sedam, dvanaest uslovnih grla, to je npr. 6 krava, 10 ovaca ili ako je 10 krava, 50 ovaca ili 100 ovaca, da svi oni koji žive na nadmorskim visinama tamo gdje padaju veliki snjegovi iznad 1000 metara da otkad počnu da se bave, dobiju makar tih 315 eura koje je staračka naknada“, navodi Joković.

Međutim, dok se za vitalne potrebe najugroženijih poljoprivrednika broji svaki euro, državni budžet trpi milionske udare zbog problematičnih kredita iz prošlosti. Čak šest kompanija zloupotrijebilo je sredstva iz Abu Dabi fonda. Dug od 27 miliona i 320 hiljada eura pao je direktno na teret države koja je bila garant.

“Ima kompanija koji su uložili ta sredstva, koje su vraćali određeni dio i stali, ali imamo i kompanija koje ni jedan, i to ne samo jedan kredit, bio je prije jedan poljski kredit, pa jedna kompanija, konkretno iz Rožaja uzela 400.000 eura poljskog kredita, vratila 0 eura, ni prvu ratu nisu vratili, pa su onda dobili 3 miliona iz Abu Dabi fonda i 0 vratili“, navodi Joković.

Zbog ove višemilionske anomalije, Vlada formira široki operativni tim koji, uz resorna ministarstva, uključuje Centralnu banku, Privredni sud i Specijalno državno tužilaštvo. A dok tužilaštvo ispituje ko je odgovoran, izvršna vlast priprema hitan zakonski okvir za oduzimanje i rasprodaju imovine neodgovornih dužnika, kako bi se novac vratio u državnu kasu.