Video
Svi žele veće zarade, pa i ja.
Međutim, kao odgovoran građanin, ne mogu da zanemarim ono što se krije iza privlačne brojke na platnoj listi: da li je povećanje zarada, sprovedeno na ovaj način i u ovom obimu, realno i održivo? Šta se u Crnoj Gori toliko naglo promijenilo nabolje da bi ovaj model mogao da opstane? I hoće li njegovu stvarnu cijenu, kroz ugrožavanje ekonomskog sistema, plaćati i buduće generacije?
Ako zarade rastu brže od produktivnosti i novostvorene vrijednosti, razlika se prije ili kasnije preliva na sve nas: kroz veće cijene, veće poreze, nova zaduženja ili otpuštanja.
U javnosti, međutim, dominira populistička poruka o većim zaradama, dok se mnogo manje govori o cijeni koja će prije ili kasnije doći na naplatu upravo građanima. A kada dođe, posljedice ove odluke neće biti ni kratkoročne ni bezbolne.
Zato se moramo zapitati o mnogo širim posljedicama ovog modela, a u ovom tekstu pokušavam da istaknem najznačajnije.
Šta smanjenje doprinosa znači za buduće penzije ljudi koji su ih plaćali decenijama?
Šta će biti sa malim i srednjim privrednim društvima, kojih je u Crnoj Gori najviše, a koja već posluju na ivici održivosti i uveliko razmatraju otpuštanja kao jedini način da izdrže dodatni rast troškova?
Rizik od gubitka radnih mjesta ne može se zanemariti, posebno imajući u vidu da brojni poslodavci već upozoravaju na mogućnost otpuštanja.
Ko će mladima bez iskustva pružiti prvu šansu za sticanje radnog iskustva ako rast troška rada učini njihovo zapošljavanje preskupim? Ne postoji poslovna logika ni matematika koja će spriječiti poslodavca da, za nešto veću zaradu, zaposli radnika sa iskustvom ili da postojeći zaposleni preuzmu poslove pripravnika, čime bi se, za manji ili isti trošak, oslobodio cijelog procesa ulaganja u obuku mladog kadra. Ali kakve će dugoročne posljedice po privredu i društvo imati to što danas ne ulažemo u mlade kadrove?
Moram naglasiti da ovdje govorim samo o nominalnom povećanju zarada, jer ne smijemo zanemariti činjenicu da nije moguće izjednačiti zaposlenog sa dugogodišnjim iskustvom sa zaposlenim bez ijednog dana staža. Proporcionalno povećanje zarada dodatno će uvećati troškove poslodavaca, pa se nameće pitanje koliko njih će moći da izdrži takvo finansijsko opterećenje.
A kada poslodavcima porastu troškovi, zar zaista vjerujemo da cijene hrane, usluga i svega što svakodnevno plaćamo neće krenuti naviše i da inflacija neće brzo pojesti to povećanje zarade? Iskustvo pokazuje da rast troškova rada u pravilu stvara dodatni inflatorni pritisak, pa se postavlja pitanje koliko brzo bi se dio nominalnog povećanja zarada mogao preliti na rast cijena.
Možemo li se zaista praviti da ovakva odluka neće dodatno podstaći rad na crno, budući da je dosadašnji razvoj događaja već potvrdio da nagli rast troškova rada, bez odgovarajućeg rasta produktivnosti i efikasnog nadzora, otvara prostor za širenje sive ekonomije?
Ako rast troškova rada dovede do rasta cijena u turizmu, postoji li rizik da dio gostiju potraži povoljnije destinacije, čime bi bili ugroženi prihodi sektora od kojeg direktno i indirektno zavisi veliki broj radnih mjesta u Crnoj Gori? Pri tome, ostaje pitanje da li bi budžet mogao podnijeti posljedice smanjenih turističkih prihoda i ugrožavanje najjače grane privrede u Crnoj Gori, bez obzira na spekulacije da bi veći PDV mogao nadomjestiti taj pad.
Šta će Euro model značiti za poljoprivredu ako dodatno poveća troškove proizvodnje domaćih proizvođača, koji već teško konkurišu jeftinijim uvoznim proizvodima? Hoćemo li rastom troškova rada domaću hranu učiniti još skupljom, oslabiti poljoprivredna gazdinstva i dodatno povećati zavisnost Crne Gore od uvoza?
Država ulaže napore da mlade koji su napustili Crnu Goru podstakne da se vrate i svoju budućnost grade u zemlji. Međutim, ukoliko Euro model ugrozi održivost privrede, smanji mogućnosti za zapošljavanje i ograniči prostor za profesionalni razvoj, mogao bi proizvesti upravo suprotan efekat i podstaći novi odlazak mladih. Zato je bojazan da će ova mjera dodatno ubrzati iseljavanje ne samo opravdana već i realna.
Istovremeno, država, sa jedne strane, svakodnevno najavljuje odlučnu borbu protiv organizovanog kriminala, dok, sa druge strane, prihode od oduzete nezakonito stečene imovine projektuje kao stabilan izvor budžetskih prihoda. Ako država stane na put organizovanom kriminalu, prihod od zaplijenjene imovine predstavljao bi jednokratan prihod, a ne stalan i redovan priliv, kako se to pokušava predstaviti. Time se otvara očigledna kontradikcija.
Još jedna kontradikcija ogleda se u tome što država razvoj sjevera predstavlja kao jedan od svojih prioriteta, dok, sa druge strane, ne uzima u obzir posljedice Euro modela po privredna društva koja u tom dijelu zemlje već posluju u znatno nepovoljnijim ekonomskim uslovima. Teško je govoriti o ravnomjernom regionalnom razvoju ako se istovremeno uvode mjere koje mogu dodatno ugroziti održivost upravo onih privrednih subjekata na kojima bi taj razvoj trebalo da počiva.
Dodatnu nedosljednost predstavlja činjenica da država, sa jedne strane, povećanjem stope poreza na dobit nastoji da uveća budžetske prihode, dok, sa druge strane, ukidanjem doprinosa stvara potpuno legalan prostor da privredna društva veći dio sredstava usmjere na zarade i tako umanje osnovicu poreza na dobit. Drugim riječima, jednom mjerom pokušava da poveća prihod, a drugom istovremeno sužava osnovicu iz koje bi taj prihod trebalo da bude ostvaren.
Da li će takva mjera obesmisliti isplatu dobiti kroz dividendu i time državu lišiti dijela prihoda od poreza po odbitku koji se plaća prilikom isplate dividende?
Smanjenjem izdvajanja opštinama država direktno umanjuje njihove budžete. Istovremeno, zbog smanjenja prihoda od poreza po odbitku, opštine će posredno ostvarivati i manje prihode po osnovu prireza. Pritom, opštine će osim smanjenja prihoda imati i veće troškove koje nosi Euro model. Kako će nadoknaditi taj manjak? Najizglednije je da će povećati stope poreza na nepokretnosti, a zatim i stope prireza. Teret takvih mjera ponovo će, u krajnjem, snositi građani.
Ako ono što trošimo raste brže od onoga što stvaramo, taj račun, nažalost, nikada ne plati država. Uvijek ga plate građani i privreda.
Zato ključno pitanje nije da li građani Crne Gore žele veće zarade: žele ih i zaslužuju. Pitanje je da li je Euro model održiv i da li će im donijeti stvarnu i dugoročnu dobrobit ili će cijenu njegovih posljedica, kroz skuplji život, nesigurnija radna mjesta i slabiju privredu, na kraju ponovo platiti upravo oni.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
