Video
Od povećanja plata ostali „samo dugmići“, sve je pojela inflacija, a sada se sve češće pominje i vraćanje doprinosa za zdravstvo, zahvaljujući čijem je ukidanju populistički program Evropa sad nekima kratkoročno izgledao možda ostvariv. Podsjetimo, poslodavci u Crnoj Gori su, tokom pregovora između socijalnih partnera, pristali na povećanje minimalne zarade upravo zbog olakšica koje im je donijelo ukidanje doprinosa na zdravstvo.
O tome hoće li vraćanje doprinosa, ukoliko se desi, biti još jedan jasan pokazatelj da Crna Gora ima problem sa prihodnom stranom budžeta, te šta bi trebalo uraditi u korist njegove održivosti razgovarali smo sa ekonomskim analitičarem i predsjednikom Crnogorskog udruženja poslodavaca, Vasilijem Kostićem.
Vraćanje doprinosa za zdravstvo ukoliko bi ga plaćali građani, kako za Portal Analitika ocjenjuje Kostić, odrazilo bi se na životni standard.
“Jasno je da bi se vraćanje doprinosa za zdravstvo na teret zaposlenih odrazilo na smanjenje njihovih dohodaka odnosno smanjenje njihovih zarada”, ističe on.
S obzirom na to da je situacija u zdravstvu već duži vremenski period alarmantna, da sve češće fale ljekovi i medicinska sredstava, sagovornika smo pitali postoji li još neki način (i koji) da se nadomjeste pomenuta sredstva, a da to ne bude kroz vraćanje doprinosa za zdravstvo.
“Pravo pitanje nije da li postoje drugi načini da se nadomjeste nedostajuća sredstva (ima ih više) već koliko su ta rješenja funkcionalna odnosno održiva i kakav uticaj imaju na građane i na preduzeća i njihovo poslovanje“, napominje Kostić.
Zdravstvu potreban autonoman mehanizam
Kaže da je prilikom donošenja kontroverznog programa Evropa sad, upozoravao i ukazivao na njegove suštinske nedostatke, odnosno na to da će vezivanje finansiranja zdravstva za budžet kakav što je naš biti izuzetno rizično i da će rezultirati ovim čime je rezultiralo – nedostatkom sredstava.
„Naš je budžet u osnovi potrošački. A političke elite vođene primarno političkim. a ne društvenim interesom, sklone su da sredstva namijenjena zdravstvu usmjere na druge stavke koje nijesu ljekovi i oprema već plate u zdravstvu. Dakle, finansiranje zdravstva treba regulisati na način da bude nezavisno od političke volje što znači da postoji autonoman mehanizam koji će biti izdašan”, smatra Kostić.
Takav mehanizam, dodaje, teško da je moguće realizovati bez dodatnih nameta.
“Manje je važno kako ćemo ih zvati: porezi, doprinosi, participacija ili kombinacija sva tri elementa. Ono što gubimo iz vida je da ono što „izdvajamo“ za zdravstvo nije trošak koji opterećuje naš lični standard, kako ga najčešće percipiramo, već obrnuto: ulaganje u naše zdravlje kojim podižemo kvalitet života – ličnog standarda”, poručuje Kostić.
Osiguranje treba da plaćaju svi
Resorni ministar Damjanović izjavio je nedavno kako odluka o vraćanju doprinosa za zdravstvo čeka konsultaciju sa Ustavnim sudom, koji je u blokadi, i kazao da razmatraju da doprinose plaćaju samo građanima s većim zaradama.
“Ako se već nešto zove osiguranje, a ovdje je riječ o zdravstvenom osiguranju, onda osiguranje plaćaju svi osiguranici putem premije osiguranja. Naša pojedinačna izdvajanja za to nijesu ništa drugo do izvjesno plaćanje (premija) za osiguranje koje dobijamo. Sa tog aspekta zdravstveno osiguranje treba daplaćaju svi. Razlika može, kažem može a ne mora, i bilo bi logično da postoji,u iznosima za plaćanje utvrđenim u odnosu na dohotke, ali se pri tome postavlja pitanje nivoa zaštite, naime, trebaju li svi imati, uprkos različitim iznosima plaćanja isti nivo zaštite, pri čemu se osnovni nivo ne dovodi u pitanje. Zašto bi neko, uopšte, plaćao više jer više zarađuje, a da pri tome ne dobije ništa? Čime se pravda takav stav? Da ne idemo dalje od toga da je za pretpostaviti da su oni koji zarađuju više, više uložili u sebe i svoje obrazovanje, znanja i vještine”, navodi Kostić.
Hod ka dnu
Kolektivistička matrica, kako kaže, o tome da oni što više zarađuju treba više i da plaćaju, a da pri tome ne dobiju ništa za uzvrat, čak ni društveno priznanje, je, koliko politički korisna toliko društveno štetna, jer obeshrabruje nadprosječnost i teži da sve dovede na prosjek koji u osnovi znači skupljanje na niže nivoe i hod ka dnu.
“Ta vrsta populizma je već puno koštala ovo društvo donoseći rješenja koja su bila politički korisna a na teret društvenog napretka. Zato i jesmo tu gdje jesmo”, ističe Kostić.
Ukoliko se doprinosi vrate na teret zaposlenih, naš sagovornik ističe da bi to vjerovatno značilo i niže plate.
“Mislim da se radi o 8,5 odsto. Naravno, nije teško izračunati ako znamo kolika je bila stopa na teret zaposlenog”, ukazuje Kostić.
Dodatni namet na preduzeća
Jedna od opcija koje se pominju u javnosti jeste i da doprinosi za zdravstvo padnu na teret poslodavaca. Sagovornik Portala Analitika ističe da bi se to značajno odrazilo na privredu.
“U svijetlu novih okolnosti – znatnog povećanja minimalne zarade nezavisno od poslovnih rezultata kroz program Evropa sad, vraćanje doprinosa na teret poslodavca bi značio dodatni namet na poslovanje preduzeća, koja već sada sa povećanim platama teško izlaze na kraj pogotovu uz znatan stepen povećanja nelikvidnosti privrede. Osim toga što bi nešto tako značilo dodatno opterećenje poslovanja to bi, izvjesno, svelo na minimum bilo kakvu mogućnost rasta zarada u budućnosti. Svakako, privreda to ne bi lako prihvatila, a to bi značilo generisanje dodatno negativne atmosfere u društvu i pogoršanja poslovnog ambijenta koji je presudan za privredni napredak”, kazao je Kostić.
Sve je moguće
Pitali smo Kostića i hoće li u skorijoj budućnosti građani morati da “plate” još neke manjkavosti programa “Evropa sad”. Naš sagovornik ističe da ih građani već plaćaju iako nijesu svjesni otkud problemi dolaze.
Preporučeno
“Kao što sam najavljivao, pokrenuo se lanac zahtjeva za povećanjem plata jer su narušeni odnosi među zaradama, a sredstava nema iz realnih izvora što znači novo zaduživanje. Zdravstveni sistem ukidanjem doprinosa je u ozbiljnom problemu, trend rasta javne potrošnje iz pozajmljenih sredstava se nastavlja, dodatno veća inflacija nego u odgovarajućim zemljama i konačno, dugoročna šteta nanesena ovim programom jeste što su zarade odvojene od rezultata odnosno od rasta produktivnosti. Kad jednom etablirate takvu praksu onda više nema prepreka – sve je moguće. Preraspodjelom se ne stvara nova vrijednost, a ovaj program je, upravo, pokušao to da uradi. Kad jednom krenete u voluntarističko povećanje plata kretanja na dolje više nema. Zarade su rigidne u kretanju na dolje. To smo već iskusili”, zaključio je Kostić
