Video
Koliko statistički podaci prikazuju realno stanje, da li je ovaj podatak u suprotnosti sa optimističnim najavama koje se ministri u sadašnjoj Vladi, baš kao i u nekim ranijim, ne libe da izgovore te šta je dovelo do podataka koji se mogu ocijeniti alarmantnim, pitali smo ekonomskog analitičara i profesora na Fakultetu za menadžment Vasilija Kostića.
“Nesumnjivo je da naš nivo potrošnje prevazilazi naše ekonomske mogućnosti, a to nije pravac u kojem bi trebalo da se krećemo, jer ako danas trošimo više nego što možemo – onda ćemo u budućnosti sigurno trošiti manje, ali izgleda da ćemo o tome “misliti sjutra”, kako kaže jedan književni lik, a trebalo bi o tome misliti danas, bolje rečeno – trebalo je misliti još juče”, navodi on.
Na kraju ćemo, kako dodaje, opet konstatovati kako nijesmo imali dobre politike. Biće da su nam, kaže Kostić, bile krive
Dnevne: Oko 40 odsto stanovništva Crne Gore bilo je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, pokazali su podaci Evropskog instituta za statistiku (EUROSTAT) za 2020. godinu. Koliko su pouzdani ovi podaci o potencijalnom siromaštvu u Crnoj Gori i koji su kriterijumi da se utvrdi da je neko u riziku od siromaštva?
Kostić: Podacima o stopi siromaštva odnosno riziku od siromaštva i socijalnoj isključenosti generalno treba vjerovati. Kažem generalno jer postoje različite metode – manje ili više subjektivne odnosno manje ili više objektivne u snimanju ovog fenomena, pa se, shodno njima, može doći do različitih rezultata (u nijansama), ali u bitnome ne mnogo različitim. Kada se govori o siromaštvu, u načelu se ima u vidu takozvano dohodovno i nedohodovno siromaštvo – siromaštvo u vezi s raspoloživim dohotkom i u vezi sa onim što čini potrebu ljudi, a nije dohodovne prirode.
Po definiciji Svjetske banke, osoba je siromašna ako njen dohodak nije dovoljan za zadovoljenje nužnih životnih potreba. Nivo potreba se mijenja tokom vremena, u različitim društvima, već zavisno od njegovog stepena, pa se i “reperi siromaštva” mijenjaju u skladu sa tim.
Apsolutno siromaštvo ili linija apsolutnog siromaštva podrazumijeva procenat stanovnika koje živi ispod određenog iznosa raspoloživog dohotka. To je apsolutni nivo minimalnog standarda života i temelji se na tačno utvrđenoj potrošačkoj korpi kojom se podmiruju minimalne – egzistencijalne potrebe. Razumljivo, zbog različitog nivoa razvoja zemlje iznos i sadržaj korpe se može znatno razlikovati među zemljama.
Relativna granica siromaštva obično je procenat određenog medijalnog ili prosječnog dohotka. Svjetska Banka utvrđuje siromaštvo prema polovini medijalnog dohotka i služi joj kao osnova za međunarodna upoređenja. I jedna i druga stopa (apsolutna i relativna ) siromaštva u metodološkom smislu odražava prosjek za cijelo stanovništvo, pa time ne govori ko je u boljem, a ko u gorem položaju, pa se slika djelimično zamagljuje, odnosno svi prosječno imaju “bolji” status nego što to u istinu jeste. Iz tog razloga bi trebalo utvrđivati stopu siromaštva za različite socijalne grupe čime bi se stekao bolji uvid u jaz siromaštva koji govori o tome koliko je dohotka potrebno transferisati siromašnima da bi izazšli iz te zone.
Dnevne: Kako smo došli do tako alarmantnog stanja? Šta je najviše doprinijelo?
Kostić: Jednostavan odgovor na to pitanje jeste: lošim politikama ili bolje reći politikama koje nijesu imale u fokusu opštedruštveni napredak odnosno građansko blagostanje već privilegovane socijalne grupe. Ili, još preciznije: dominacijom političkih i, shodno tome, partikularnih interesa nad opštedruštvenim interesima. Stanje u koje društveno-ekonomski sistem zapada ne dešava se slučajno ili samo od sebe već su politike te koje ga u njega dovode. Te politike (gledano unazad) same po sebi uzev, često i nijesu bile loše (naprotiv), ali za pozitivan ishod je neophodna valjana implemetacija koja je izostala u velikom broju slučajeva, jer je očigledno bila dominantno inspirisana partikularnim interesima – interesima pojedinih društvenih grupa koje su ga ostvarivale na račun opšteg interesa.
Dnevne: Kakve su procjene za ovu godinu i očekujete li da će se ove brojke smanjiti?
Kostić: Brojke se odnose na 2020. godinu pa bi realno bilo očekivati da u skoroj budućnosti budu bolje jer je teško očekivati da budu gore od godine “zatvaranja” ekonomije. Ipak, treba reći da se radi o pojavama čije preoblikovanje nije skopčano sa kratkim rokom i u kratkom roku je nemoguće suštinski stvari unaprijediti već je za to neophodan strateški – dugoročan pristup sa socijalno inkluzivnim politikama, a to je uvijek izazov u naglašeno političkim društvima kao što je naše i sa nedovoljno demokratskim stepenom razvoja.
Dnevne: Demokrate su najavile da će tražiti uvođenje dječjeg dodatka za svu djecu do 18. godina. Koliko jedna takva mjera može doprinijeti smanjenju broja ljudi koji bi bili u riziku od siromaštva? I ima li država sredstava za to?
Kostić: Kada je u pitanju siromaštvo, kao što rekoh, potreban je održiv odnosno dugoročan pristup. U kratkom roku oscilacije na gore ili na dolje su znatne pod uticajem kratkoročnih mjera davanja, ali ukoliko mjere nijesu zasnovane na principu održivosti mogu da proizvedu više štete nego koristi, jer neefikasno koriste resurse, a to se dalje reflektuje kao neefektivna politika.
Dakle, povećana socijalna davanja će suštinski popravljati stvari u mjeri koliko budu dio održive strategije. Ukoliko tako ne bude, takav pristup će smanjiti sposobnost trošenja u budućnosti što problem može realno da učini još većim, što je već viđeno iskustvo kod nas i kod drugih zemalja. Održivost mora biti ključni kriterijum u forulisanju startegije i implementiranju politika.
Dnevne: Aktuelna tema je i vraćanje naknada majkama sa troje i više djece? Da li ekonomska situacija to dozvoljava ili to vidite kao populizam?
Kostić: Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.
Preporučeno
Dnevne: Ostalo je nejasno da li će se naknade vratiti majkama koje su stekle to pravo ili će se to odnositi i na sve ostale, koje nijesu bile prijavljene kada je taj zakon donešen. Može li trenutna ekonomska situacija u Crnoj Gori da ta sredstva obezbijedi?
Kostić: Nesumnjivo je da naš nivo potrošnje prevazilazi naše ekonomske mogućnosti, a to nije pravac u kojem bi trebalo da se krećemo, jer ako danas trošimo više nego što možemo onda ćemo u budućnosti sigurno trošiti manje, ali izgleda da ćemo o tome “misliti sjutra”, kako kaže jedan književni lik, a trebalo bi o tome misliti danas, bolje rečeno – trebalo je misliti još juče. Bojim se da možemo doći u situaciju da ćemo na kraju opet konstatovati kako nijesmo imali dobre politike. Biće da su nam bile krive.
