Video
Decenijama je ovaj uski pomorski prolaz funkcionisao kao svojevrsno globalno dobro. Između Irana i Omana proteže se plovni koridor širok svega 3,7 kilometara, kroz koji je nesmetano prolazilo oko jedne petine svjetske nafte i tečnog prirodnog gasa. Taj promet odvijao se slobodno, bez oporezivanja i bez značajnih ograničenja, što je predstavljalo temelj stabilnosti međunarodnih energetskih tokova i relativno predvidivih cijena nafte.
Međutim, prema okviru nedavno postignutog primirja, upravo bi taj dugogodišnji princip mogao biti doveden u pitanje.
NAPLATA PROLASKA KROZ HORMUZ BEZ PRESEDANA
Kako se navodi u dogovoru, Iran i Oman dobijaju pravo da naplaćuju tranzitne takse brodovima koji prolaze kroz moreuz. Takva odredba bila bi bez presedana u savremenom međunarodnom pravu i praksi, jer Konvencija Ujedinjenih nacija o pravu jasno zabranjuje državama koje imaju teritorijalne vode u međunarodnim moreuzima da naplaćuju prolaz, a do sada nijedna država nije uspjela da uvede takve takse u priznatim globalnim pomorskim rutama.
Upravo zbog toga, ova potencijalna promjena predstavlja mnogo više od tehničkog detalja u sporazumu – riječ je o mogućem presedanu koji bi mogao preoblikovati pravila globalne trgovine, ali i način formiranja cijena nafte na svjetskom tržištu.
To se već reflektuje na tržištu. Nakon objave primirja došlo je do naglog pada cijena, ali se one i dalje kreću u zoni nestabilnosti – Brent nafte trenutno se zadržava oko 94 do 97 dolara po barelu, uz stalne oscilacije izazvane neizvjesnošću oko implementacije sporazuma. Analitičari upozoravaju da bi svaka nova tenzija ili pokušaj uvođenja taksi mogao brzo pogurati cijene iznad 100, pa čak i 110 dolara po barelu.
Stručnjaci upozoravaju da bi uvođenje tranzitnih taksi imalo direktan i gotovo trenutan efekat na cijene energenata. S obzirom na to da kroz Hormuški moreuz prolazi oko 20 odsto globalne ponude nafte, čak i minimalno povećanje troškova transporta moglo bi izazvati lančanu reakciju – od rasta cijena barela na berzama do povećanja troškova goriva, transporta i proizvodnje širom svijeta.
PSIHOLOŠKA GRANICA OD 100 DOLARA PO BARELU
Dodatnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da se već pominju konkretni iznosi. Prema dostupnim podacima, Iran je u pojedinim slučajevima tokom sukoba sa SAD i Izraelom naplaćivao i do dva miliona dolara po tankeru za prolazak kroz Hormuški moreuz.
Kada se taj iznos raspodijeli na prosječan kapacitet velikih naftnih tankera, koji prevoze između jednog i dva miliona barelapo tankeru, dolazi se do dodatnog troška od približno jedan do dva dolara po barelu. Iako na prvi pogled djeluje kao mali iznos, na globalnom tržištu gdje se cijene formiraju i na osnovu minimalnih promjena, ovakav trošak može imati značajan efekat.
U praksi, to bi moglo značiti povećanje cijena goriva od nekoliko centi po litru, ali u slučaju šire primjene i dodatnih geopolitičkih tenzija, efekat bi se multiplicirao – gurajući cijene nafte iznad psihološke granice od 100 dolara po barelu i dodatno opterećujući potrošače širom svijeta.
Takav scenario posebno bi pogodio zemlje Balkana, koje su u velikoj mjeri zavisne od uvoza nafte i naftnih derivata. U Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini cijene goriva već sada direktno prate kretanja na svjetskom tržištu, uz dodatni uticaj poreza i akciza. Ukoliko bi cijena nafte ponovo prešla granicu od 100 dolara po barelu i tu se zadržala neko vrijeme, vozači u regionu mogli bi se suočiti sa novim poskupljenjima – benzin i dizel bi vrlo brzo mogli porasti za novih 10 do 20 centi po litru, a u slučaju ozbiljnije krize i više.
RAST CIJENA GORIVA DOVODI DO POVEĆANJA CIJENE HRANE
Osim direktnog udara na građane, skuplje gorivo imalo bi širi ekonomski efekat. Poskupljenje transporta povećalo bi cijene hrane, građevinskog materijala i drugih osnovnih proizvoda, dodatno pojačavajući inflatorne pritiske koji su već prisutni u regionu.
Pored toga, uvođenje tranzitnih taksi moglo bi natjerati velike uvoznike i energetske kompanije da preispitaju svoje rute snabdijevanja i dugoročne strategije. Alternativni pravci, iako skuplji i logistički složeniji, mogli bi dobiti na značaju, dok bi Ormuski moreuz od stabilnog čvorišta postao potencijalna tačka pritiska i neizvjesnosti. Time bi globalno naftno tržište ušlo u fazu fragmentacije, gdje cijene više ne bi zavisile samo od ponude i potražnje, već i od geopolitičkih kalkulacija.
Iako prekid vatre formalno ima za cilj smirivanje tenzija i stvaranje prostora za pregovore, ova odredba ukazuje na to da Iran pokušava iskoristiti svoju geografsku poziciju kao ključni adut – ne samo politički, već i ekonomski. Kontrola nad Ormuskim moreuzom tako bi prvi put mogla dobiti direktan uticaj na formiranje cijena nafte na globalnom nivou.
S druge strane, ostaje nejasno kako će međunarodna zajednica reagovati na ovakav potez. Svako odstupanje od postojećih pravila moglo bi izazvati pravne sporove, ali i ozbiljne poremećaje na tržištima, posebno među najvećim potrošačima energije.
U tom kontekstu, trenutni prekid vatre ne predstavlja samo pauzu u sukobu, već i početak potencijalno mnogo šire transformacije – one u kojoj strateški pomorski prolazi prestaju biti neutralne zone, a postaju ključni instrumenti u borbi za kontrolu nad globalnim energetskim tokovima.
Preporučeno
Ako se ove odredbe zaista implementiraju, svijet bi mogao ući u novu eru u kojoj cijena nafte više neće zavisiti samo od tržišta, već i od odluka donesenih na uskim pomorskim prolazima poput Hormuškog moreuza.
