Video
Da ova prijetnja više nije hipotetička potvrđuju i konkretni događaji iz aktuelnog rata. Krajem marta 2026. godine u Kuvajt pogođeno je postrojenje za proizvodnju električne energije i desalinizaciju vode u napadu koji se pripisuje Iranu. U tom napadu poginuo je jedan radnik, a infrastruktura je pretrpjela značajna oštećenja, čime je dodatno potvrđena ranjivost ovih sistema.
Ovo, međutim, nije izolovan slučaj. Već tokom istog perioda zabilježeni su i drugi incidenti. U Bahreinu iranski dron oštetio je desalinizaciono postrojenje, pri čemu je više osoba povrijeđeno. Istovremeno, na iranskom ostrvu Kešm došlo je do napada na desalinizacioni sistem koji je ugrozio snabdijevanje vodom za desetine naselja. Raniji sukobi u Jemenu takođe su pokazali koliko je vodna infrastruktura ranjiva, jer su napadi na energetske i vodne sisteme dovodili do prekida snabdijevanja za veliki broj stanovnika.
Ovi događaji ukazuju na opasan trend: vodna infrastruktura, koja je dugo bila van fokusa vojnih operacija, postaje legitimna meta. Analitičari upozoravaju da bi u slučaju dalje eskalacije desalinizaciona postrojenja mogla biti sistematski gađana, što bi imalo razorne posljedice.
BLISKI ISTOK SKORO POTPUNO ZAVISTAN OD DESALINIZACIJE
Bliski istok raspolaže sa manje od dva procenta svjetskih obnovljivih izvora slatke vode, ali istovremeno proizvodi oko 40 procenata ukupne desalinizirane vode na planeti. Upravo zahvaljujući toj tehnologiji omogućeno je funkcionisanje modernih država Zaliva. U zemljama poput Katar, Bahrein i Kuvajt desalinizacija praktično znači život: između 67 i 77 procenata ukupne vode dolazi iz mora, dok je udio u snabdijevanju pitkom vodom često i do 90 ili čak 100 procenata. Slična situacija je i u Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, gdje desalinizacija čini većinu pitke vode, dok Saudijska Arabija pokriva oko polovine ukupnih potreba na ovaj način. Čak i tehnološki napredni Izrael danas dobija između 50 i 80 procenata pitke vode iz desalinizacijskih sistema.
Ovi podaci ukazuju na duboku i opasnu zavisnost. Ukupno gledano, samo u zemljama Zaliva više od 60 miliona ljudi direktno zavisi od postrojenja za desalinizaciju. Problem dodatno komplikuje činjenica da mnoge države imaju minimalne zalihe – često dovoljne za svega nekoliko dana ili najviše sedmicu. U slučaju koordinisanih napada ili dugotrajnog prekida rada, milioni ljudi bi gotovo trenutno ostali bez osnovnog resursa za život.
HUMANITARNA KATASTROFA
Humanitarne posljedice takvog scenarija bile bi dramatične. Bez pristupa sigurnoj vodi, stanovništvo bi bilo primorano da koristi nečiste izvore, što bi dovelo do brzog širenja zaraznih bolesti. Bolnice bi izgubile osnovne uslove za rad, higijenski standardi bi se urušili, a veliki urbani centri poput Dubaija, Dohe ili Rijada našli bi se na ivici kolapsa.
Međutim, posljedice ne bi bile ograničene samo na region. Desalinizacija je ključna i za funkcionisanje industrije – posebno energetskog sektora. Voda se koristi u rafinerijama, petrohemiji i za hlađenje elektrana. U slučaju prekida snabdijevanja, proizvodnja nafte i gasa bila bi ozbiljno ugrožena. To bi, paradoksalno, značilo da region bogat energentima ne bi mogao da ih eksploatiše zbog nedostatka vode. Posljedica bi bio nagli pad izvoza, poremećaj globalnih lanaca snabdijevanja i snažan rast cijena energenata na svjetskom tržištu.
ŠOK ZA GLOBALNU EKONOMIJU
Takav šok bi se neminovno prelio na globalnu ekonomiju. Industrijska proizvodnja bi usporila, transport poskupio, a inflatorni pritisci dodatno porasli. Drugim riječima, napad na vodnu infrastrukturu Bliskog istoka ne bi bio samo regionalni problem – imao bi potencijal da destabilizuje čitav svjetski ekonomski sistem.
Zbog svega toga, sve češće se oživljava stara izreka da se ratovi budućnosti neće voditi zbog nafte, već zbog vode. U kontekstu Bliskog istoka, ova tvrdnja više ne djeluje kao teorijska pretpostavka, već kao realna geopolitička prognoza. Nafta jeste strateški resurs, ali voda je egzistencijalni. Bez nafte ekonomije mogu usporiti; bez vode, društva ne mogu opstati.
Preporučeno
Upravo zato postrojenja za desalinizaciju postaju nova kritična infrastruktura – i potencijalna meta. Njihova ranjivost otvara pitanje da li međunarodno pravo i postojeći mehanizmi zaštite civilne infrastrukture mogu odgovoriti na izazove modernog ratovanja. Ako ne mogu, svijet bi se mogao suočiti sa scenarijem u kojem voda, osnovni uslov života, postaje najopasnije oružje.
