Video
Bezbroj se pitanja otvorilo nakon objavljivanja dokumenata o vojnom statusu Milojka Spajića. Jedno je, svakako, kako je čovjek koji je do prije nekoliko godina imao državljanstvo druge države i čiji su vojni status pratili dokumenti srpskih institucija postao premijer Crne Gore, čak i ako se ispostavi da ti dokumenti danas više nemaju pravno dejstvo. A drugo, jednako važno je i to, kako je jedan crnogorski političar došao u posjed službenih dokumenata koji sadrže lične podatke premijera Crne Gore, a potiču iz evidencija organa druge države?
To pitanje je naročito zanimljivo, ako se ima u vidu da Crna Gora ni u mnogim mnogo manje politički osjetljivim pitanjima ne dolazi lako do podataka iz evidencija Srbije.
To najbolje pokazuje primjer duplo upisanih birača u biračke spiskove Crne Gore i Srbije.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore ne može da pristupi podacima iz biračkog spiska Srbije jer tamošnje institucije odbijaju razmjenu pozivajući se na zaštitu tajnosti podataka o ličnosti.
A, šta je sa zaštitom podataka predsjednika Vlade susjedne države, koji je ujedno štićena ličnost?
OD DOKUMENATA DO OPTUŽBE ZA VELEIZDAJU
Predsjednik DNP-a Milan Knežević, prijatelj Aleksandra Vučića, kako sebe naziva, juče je na to pitanje ponudio odgovor, ali ne i objašnjenje. Kazao je da je dokumenta dobio od “ljudi iz PES-a”, precizirajući da je riječ o ljudima koji su, prema njegovim tvrdnjama, učestvovali u “akciji spašavanja regruta Spajića”. Dodao je i da dokumenta, osim srpskih institucija, posjeduje i sam Spajić.
Ako su, dakle, dokumenta zaista došla od ljudi iz PES-a, a nisu ih ni oni dobili od organa Srbije, onda priča poprima gotovo groteskan obrt.
Da li je Spajić sam ili preko svojih ljudi, predao dokumenta svojoj partiji, da bi ona potom završila kod Milana Kneževića? Ispalo bi da je premijer, svjesno ili nesvjesno, sopstvenim političkim protivnicima u ruke predao municiju kojom će ga gađati. Naravno, za takav slijed događaja nema dokaza, ali Kneževićevo objašnjenje upravo takvu nelogičnost ostavlja u vazduhu. Dobro, možda premijer Spajić svoja lična dokumenta zaista čuva u fioci partije, pa ih je neko iz PES-a samo proslijedio do Kneževića. Zvuči neobično, ali nakon svega što smo čuli, izgleda da ništa nije isključeno. Svakako, odgovora nema ni od premijera, a jedino on bi mogao da rasvijetli to pitanje, kako su završila u rukama njegovog političkog protivnika.
Za sada nema dokaza ni da su u pribavljanju ili dostavljanju dokumenata učestvovale institucije Srbije, njene službe ili bilo koji drugi državni akteri. Bilo bi neodgovorno takvu tvrdnju iznositi bez dokaza.
Međutim, ako bi se samo uzelo u razmatranje, da su dokumenta iz službenih evidencija Srbije, neposredno ili preko posrednika, dospjela do crnogorskog političara i potom iskorišćena u političkom obračunu, onda bi za obje zemlje, a naročito Crnu Goru, bilo važno utvrditi ko je imao pristup tim podacima, ko ih je iznio iz institucije, ko proslijedio i da li je u svemu tome bilo uloge nekog državnog aktera druge zemlje.
Zašto? Zato što, ako bi se dokazalo da je neka institucija Srbije, diplomatsko predstavništvo ili druga državna struktura svjesno dostavljala službena dokumenta crnogorskom političkom akteru, kako bi uticala na političke prilike u Crnoj Gori, stvar bi dobila sasvim drugačiju pravnu i političku težinu.
Na primjer, ako bi se u tom lancu pojavila Ambasada Srbije ili njeno diplomatsko osoblje, uz crnogorsko pravo bio bi relevantan i međunarodnopravni okvir, prije svega Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, koja diplomatama, uz određene privilegije, nameće i zabranu miješanja u njene unutrašnje poslove. Samo dostavljanje dokumenta, naravno, nije dovoljno za takav zaključak. Važni su njegovo porijeklo, način pribavljanja, osoba koja ga je proslijedila, okolnosti i svrha zbog koje je dospio u ruke crnogorskog političara.
To, međutim, nije stvar za političke interpretacije, ni za medijska nagađanja, već za provjeru nadležnih organa. Oni bi morali utvrditi odakle dokument potiče, ko mu je imao pristup, kako je napustio instituciju koja ga posjeduje i kojim je putem stigao do Kneževića. Tek kada se utvrdi taj lanac, može se govoriti o eventualnom nezakonitom pribavljanju i korišćenju ličnih podataka, nedozvoljenom stranom uticaju ili krivičnoj odgovornosti.
Ta mogućnost dobija dodatnu težinu kada se posmatra u širem političkom kontekstu. Iz Beograda se posljednjih mjeseci sve intenzivnije komentarišu prilike u Crnoj Gori, a prema vlastima u Podgorici upućuju se sve oštrije poruke. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, predsjednica državnog parlamenta Ana Brnabić, predsjednik SNS Miloš Vučević i provladini mediji gotovo u kontinuitetu govore o crnogorskim političkim prilikama. Možda ni to ne mora značiti koordinisanu kampanju i državno miješanje.. Ali, u kombinaciji sa nerazjašnjenim porijeklom službenih dokumenata srpskih institucija, predstavlja kontekst koji se ne može sasvim zanemariti.
OD SRPSKOG DRŽAVLJANSTVA DO VRHA NATO DRŽAVE
Jedno je, dakle, pitanje kako su lična dokumenta Milojka Spajića dospjela do Milana Kneževića. Sasvim drugo je pitanje ko je Milojko Spajić i šta njegova biografija znači za funkciju koju danas obavlja.
Ne treba od Spajića praviti žrtveno jagnje. Činjenice koje su danas poznate ne daju osnov za takav pristup. Na čelu Vlade Crne Gore nalazi se čovjek koji je do 2023. godine imao državljanstvo Srbije, prebivalište u Beogradu i kako sada pokazuju objavljeni dokumenti, regulisan vojni status u toj državi. To možda nije dokaz njegove nelojalnosti Crnoj Gori, ali jeste biografska činjenica koja, kada je riječ o predsjedniku Vlade države članice NATO-a, ne može biti beznačajna.
Tim prije što je Spajić srpsko državljanstvo krio, pa napustio tek 2023. godine i to nakon što je javnost saznala da ga ima i u trenutku kada je njegova kandidatura za predsjednika Crne Gore zbog toga već bila dovedena u pitanje. U februaru te godine, nakon objavljivanja podataka o njegovom srpskom pasošu, Spajić je priznao da posjeduje državljanstvo Srbije i saopštio da je pokrenuo postupak za otpust iz njega i odjavio prebivalište u Beogradu. Nekoliko mjeseci kasnije, MUP Crne Gore potvrdio je da je 30. juna 2023. dostavio rješenje o otpustu iz državljanstva Srbije.
Sada su, tri godine kasnije, objavljena i dokumenta o njegovom vojnom statusu, ali ni ona ne potvrđuju Kneževićevu tvrdnju da je Spajić ostao pripadnik rezervnog sastava Vojske Srbije. Srpski propisi vezuju otpust iz državljanstva za prethodno regulisan status vojne obaveze, pa činjenica da se datumi dokumenata poklapaju sa periodom u kojem je Spajić izlazio iz srpskog državljanstva, može upućivati na to da su nastali u okviru tog postupka. Takođe, zakon propisuje da prestankom državljanstva Srbije prestaje i osnov za postojanje vojne obaveze po tom osnovu.
No, time se ne završava priča o Spajiću.
Čovjek o kojem govorimo nije običan građanin čija bi se biografija mogla posmatrati samo kao njegova privatna stvar. On je predsjednik Vlade države članice NATO-a. Po funkciji je član Savjeta za odbranu i bezbjednost, tijela čiji su članovi predsjednik Crne Gore, predsjednik Skupštine i predsjednik Vlade, a koje odlučuje o komandovanju Vojskom Crne Gore i procjenjuje bezbjednosnu situaciju u zemlji. Istovremeno, predsjednik Vlade nalazi se i na čelu Vijeća za nacionalnu bezbjednost i ima pristup informacijama čija zaštita neposredno zadire u najosjetljivije državne interese.
Zato je legitimno pitati kako je sistem procijenio čovjeka sa takvom biografijom. Političara koji je u jednom trenutku imao pravni odnos sa drugom državom, tamo imao prebivalište i čiji je vojni status bio uređen prema njenim propisima, a potom preuzeo najvišu izvršnu funkciju u Crnoj Gori.
I činjenica da je Spajić ranije davao drugačije izjave o svom srpskom državljanstvu takođe ostaje dio njegove političke biografije i ne može biti poništena kasnijim otpustom.
Još 2023. godine, dok su njegovo državljanstvo i prebivalište u Srbiji bili predmet javnih i bezbjednosnih rasprava, IFIMES je upozoravao da bi takav status mogao biti osjetljiv sa stanovišta pristupa najpovjerljivijim NATO informacijama. To nisu bili stavovi NATO-a, ali su pokazali da dileme o Spajićevom odnosu prema Srbiji nisu nastale objavom Kneževićevih dokumenata, već mnogo ranije.
KO JE U CRNOJ GORI BIO DUŽAN DA TAKVE OKOLNOSTI PROVJERI PRIJE NEGO ŠTO JE DOBIO PRISTUP NAJOSJETLJIVIJIM DRŽAVNIM POSLOVIMA?
Dugo smo imali sistem u kojem funkcija premijera nije bila uređena na način koji bi jasno propisivao posebne bezbjednosne uslove za njenog nosioca. Crna Gora, za razliku od brojnih država, nema poseban zakon o Vladi (tek ove godine utvrđen predlog), kojim bi bila precizno uređena pitanja poput uslova i bezbjednosnih kriterijuma za izbor premijera i ministara. Zato je možda i suvišno pitati da li je Spajić prošao neku vrstu provjere, kao i da li je njegova biografija uopšte bila predmet institucionalne bezbjednosne procjene, da li je iko utvrđivao može li predstavljati prepreku za obavljanje te funkcije. Njega je na tu funkciju izabrala Skupština, odnosno većina poslanika, među kojima je bio i Milan Knežević.
A ukoliko je, pak, bezbjednosna provjera postojala, javnost ima pravo da zna da je sprovedena i šta je pokazala.
I to nije samo pitanje Milojka Spajića. Isti standard morao bi važiti za sve koji sjede za stolom za kojim se odlučuje o nacionalnoj bezbjednosti. Zbog toga bi jednako ozbiljno trebalo pogledati i sastav bezbjednosnih tijela i biografije drugih njihovih članova, uključujući Andriju Mandića i Dragana Krapovića.
Preporučeno
Premijer, naravno, ne može biti čovjek bez prošlosti, niti bez veza sa drugim državama, ali kad preuzme vrh izvršne vlasti države članice NATO-a, njegova lojalnost Crnoj Gori ne smije počivati na političkoj vjeri, pretpostavci ili ličnom uvjerenju. Mora postojati sistem koji to povjerenje provjerava i institucije koje za takvu procjenu odgovaraju.
