Video
Posebno su izloženi podstanari, čiji kućni budžeti već nose visok teret stanovanja, dok im rast cijena kvadrata dodatno udaljava mogućnost kupovine sopstvenog doma.
U razgovoru za Analitiku predsjednik Udruženja podstanara Crne Gore i Građanskog pokreta “Krov”, Dragan Živković, objašnjava da li najavljeni rast plata može donijeti stvarnu promjenu za ovu kategoriju građana ili su bez državne intervencije osuđeni na dugoročnu stambenu nesigurnost.
Ako veće plate, koje najavljuje Vlada od januara kroz Euro model, istovremeno donesu veće cijene i kirije, gdje je stvarni benefit za podstanare? Može li se desiti da nominalno imaju više novca, ali da im realno ne ostane više? Ili bi veće zarade mogle podstanarima konačno otvoriti prostor za rješavanje stambenog pitanja kroz kupovinu nekretnine?
Živković: To je upravo ključna zamka i najveći strah svakog podstanara u Crnoj Gori. Svako nominalno povećanje plate gubi smisao u trenutku kada ga prati lančani skok cijena osnovnih životnih namirnica, usluga, a prije svega – divljanje kirija.
Foto:RTCG
U praksi smo već vidjeli scenario: čim se najavi ili stupi na snagu povećanje zarada, stanodavci automatski podignu kirije za 50 do 100 eura, čime sav “benefit” novog modela pređe direktno u njihove džepove.
Podstanar nominalno ima više novca na papiru, ali realno mu ostaje isto ili još manje. Za kupovinu nekretnine po današnjim cijenama kvadrata, ove povišice ne otvaraju vrata nikome osim onima sa već izuzetno visokim primanjima. Prosječan podstanar sa povišicom i dalje je miljama daleko od učešća za kredit i bankarskih kamata.
Koliko je danas prosječnom podstanaru, čak i sa većom platom, realno dostižna kupovina stana?
Živković: Danas – nikako. Kupovina stana za prosječnog podstanara u Crnoj Gori postala je nemoguća misija i ekonomski san za izabrane.
Kada imate prosječnu platu, a cijene kvadrata u većim gradovima idu od 2.000 eura pa naviše, uz obavezan uslov banaka da imate učešće od 20% do 30% u kešu (što je za podstanarsku porodicu koja jedva krpi kraj s krajem naučna fantastika), jasno je da tržište radi protiv običnog čovjeka. Čak i uz blagi rast plata, kreditna sposobnost podstanara je pojedenom visokim troškovima života i plaćanjem kirija, zbog čega banke zatvaraju vrata ovim građanima.
Da li postoji opasnost da upravo podstanari budu najveći gubitnici ako rast zarada dodatno poveća potražnju za nekretninama i pogura cijene kirija i stanova?
Živković: Apsolutno da. Ako se rast zarada ne isprati snažnom i hitnom državnom regulacijom tržišta nekretnina, podstanari će ponovo izvući deblji kraj. Veća kupovna moć u sistemu bez kontrole automatski generiše vještačku tražnju, špekulativno pumpanje cijena kvadrata i novi talas podizanja kirija.
Vlasnici kapitala i nekretnina trljaju ruke, dok podstanari, koji nemaju sopstveni krov nad glavom, ostaju zarobljeni u mašini gdje svaka povišica plate odmah završi kod stanodavca. Bez zaštitnih mehanizama države, ekonomski rast u ovakvim uslovima direktno marginalizuje podstanare.
Šta će biti sa ljudima koji ni nakon povećanja zarada neće moći da kupe stan? Da li država mora da uvede konkretne mjere, od subvencionisanja kirija do povoljnih stambenih programa?
Živković: Tu dolazimo do crvene linije i dokaza da tržište ne može sve samo da riješi.
Država u tom slučaju ima jasnu i neotuđivu obavezu da interveniše kroz dva pravca: hitno subvencionisanje kirija za najugroženije kategorije domaćinstava, kako im plaćanje krova nad glavom ne bi gutalo 70% kućnog budžeta, kao i masovna izgradnja neprofitnih stambenih jedinica po uzoru na evropske modele, gdje država i opštine obezbeđuju stanove u dugoročni i siguran zakup po priuštivim cijenama, uz strogu zabranu preprodaje i zloupotreba.
Može li se govoriti o stvarnom rastu životnog standarda ako povećanje zarada ne prati dostupnije stanovanje, već ga prate skuplje nekretnine, kirije i troškovi života?
Živković: Nikako. Nema govora o rastu životnog standarda sve dok je osnovna ljudska potreba – krov nad glavom – svedena na luksuz i izvor konstantnog stresa.
Preporučeno
Može Vlada da povećava plate i penzije na papiru, ali ako sve te povišice pojedu skuplje nekretnine, nekontrolisane kirije i osnovni troškovi života, građanin ne živi bolje – samo se vrti u začaranom krugu lažnog blagostanja. Stvarni standard počinje tek onog trenutka kada čovjek ne mora da strahuje hoće li prvog u mjesecu imati gdje da spava i da li će mu gazda preko noći duplirati kiriju.
