Video
Kao iskusni ljekar i zdravstveni menadžer Abdić upozorava da se moramo boriti za svakog ljekara u sistemu crnogorskog zdravstva, za svaku zdravstvenu ustanovu, bila ona privatna ili javna.
“Treba ih umrežavati i jačati. Ne smijemo liječiti organizacione nedostatke javnog zdravstvenog sistema kažnjavanjem privatnih zdravstvenih ustanova”, kaže Abdić. Ističe da samo zdrava konkurencija može unaprijediti kvalitet u pružanju zdravstvenih usluga.
Kako komentarišete katastrofalnu situaciju u zdravstvu koje je uz razbuktavanje pandemije pred kolapsom? Ogromne su liste čekanja, raskinuti su ugovori sa privatnim klinikama, a ljekari konstantno odlaze? Ima li izlaza iz ove situacije?
Katastrofa i kolaps jesu u uzročno-posljedičnoj vezi. U potpunosti razumijem zbog čega to i Vi sami – kako kao građanin, tako i kao predstavnik ugledne medijske kuće koja raspolaže i domaćim i međunarodnim podacima, ovo jasno uočavate. Iskreno, i ja to i kao pojedinac i građanin ove države, i kao predstavnik medicinske struke, doživljavam i preživljavam sa velikom gorčinom, strahom i ogromnom dozom nerazumijevanja. Gorčinom i strahom, jer nedjelovanje i nepokazivanje inicijative za borbu – što direktno ide na račun zdravlja građana, apsolutno svakog ostavlja u nevjerici, strahu i nepovjerenju. Uz to, ne razumijem da uspješne prakse i dokazani sistem funkcionalne reorganizacije zdravstvenog sistema neko ne želi da prihvati i primijeni, da se nijemo sve gleda. Stoga bih, na samom početku, uputio apel svim rukovodiocima sistema da što hitnije sjednu, pripreme jasan plan i što prije upoznaju građane sa tim planom djelovanja. Svaki dan nam je sada skupocjen, o svakom ugašenom životu ne želim i ne mogu komentarisati, a isto tako ni o ugrožavanju zdravlja bilo kog od nas ni potencijalnim posljedicama na zdravlje. Lično, kroz svoje kontakte pokušavam da utičem na svijest građana da prvo zbog sebe, a potom i zbog bliskih rođaka, prijatelja i poznanika, poštuju međunarodne preporuke i važeće zakone. Ali dok ne bude uspostavljen jasan i transparentan plan djelovanja, odnosno upravljanja i koordinacije, prilagođen novim medicinskim saznanjima, teško da će Crna Gora, iako populaciono mala, moći da se izbori sa ovom pošasti. To se pokazalo i dokazalo kroz prethodni period – reakcija države, jasne instrukcije građanima, jasna koordinacija i postavljanje adekvatnih koordinatora u sistemu, produkovali su prvo da građani vjeruju sistemu, pa onda da postupaju po datim instrukcijama. Zbog toga smo uspjeli da Crna Gora bude i posljednja država u Evropi u kojoj je registrovan virus, a potom i prva korona-fri država. Iskoristio bih i ovu priliku, kao što sam mnogo puta do sada isticao, da se zahvalim našim građanima i naravno zdravstvenim radnicima i saradnicima, vojsci, policiji, lokalnim i državnim službama na sjajnoj saradnji, međusobnom uvažavanju i koordinaciji. Posebnu zahvalnost upućujem ljudima dobre volje i velikog srca – domaćim i inostranim donatorima. Zajedno smo se borili. Zajedno ćemo i nastaviti sa borbom.
Odsustvo vizije i plana uređenja sistema je očigledno i vidljivo i kroz ono što nezadovoljni građani svakodnevno prijavljuju medijima – ogromne liste čekanja; nemogućnost izbora i korišćenja svog novca, datog kroz poreze i doprinose, tamo gdje imaju mogućnost da se liječe, jer ova Vlada privatni sektor doživljava kao crnu kutiju, umjesto kao partnera i zdravu konkurenciju. Sa druge strane, nezadovoljstvo je vidljivo i kroz sve češće ostavke uglednih ljekara i njihov odlazak iz javnog sistema, i još pogubnije za sve nas – njihov odlazak iz Crne Gore.
Da li je išta ova Vlada za ovih osam mjeseci uradila da to spriječi?
Ja ne vidim ni volju, ni želju, nijedan konkretan i jasan korak. Ono što vidim u odnosu prema ljekarima, a moram reći i ja osjećam na svojoj koži jesu neshvatljiv revanšizam, diskriminacija, nepravedno i nejednako postupanje prema ljekarima. A ko snosi posljedice? Vjerujte – samo građani kao pacijenti, koji samo žele da im pružimo ono na šta nas ljekarski poziv, etika, moral, a potom i zakoni i na kraju Ustav ove države obavezuju – kvalitetnu zdravstvenu njegu, odnosno uslugu. A mi tražimo samo poštovanje svakog pojedinca, a izdvojio bih, bar u ovoj situaciji – posebno zdravstvenog radnika. Kratko bih dodatno iskomentarisao non-sense dezorganizacije sistema i to u ovakvoj situaciji. Crna Gora pripada porodici malih zemalja po nomenklaturi Svjetske zdravstvene organizacije i ima specifičnosti koje ih čine neuporedivim sa mnogostruko većim zemljama regiona. Jedna od karakteristika malih zemalja je izrazita vulnerabilnost zdravstvenog sistema gdje i neznatne fluktuacije broja zdravstvenih radnika čak i u uslovima redovnog funkcionisanja mogu da izazovu njegov slom. Zato je za organizatore funkcionisanja zdravstvenog sistema u pandemijskim uslovima od velikog značaja bilo što su u okviru mreže zdravstvenih ustanova imali na raspolaganju i privatni sektor sa kompletnim kadrom, opremom i prostorom. Strah od privatnih zdravstvenih ustanova u sistemu crnogorskog zdravstva je suvišan. Atavizam je da je sve što potiče iz privatnog sektora apriori nepošteno, a da je sve što dolazi iz javnog sektora isključivo zakonito. Moramo se boriti za svakog ljekara u sistemu crnogorskog zdravstva, za svaku zdravstvenu ustanovu, bila ona privatna ili javna. Treba ih umrežavati i jačati. Ne smijemo liječiti organizacione nedostatke javnog zdravstvenog sistema kažnjavanjem privatnih zdravstvenih ustanova. Samo zdrava konkurencija može unaprijediti kvalitet u pružanju zdravstvenih usluga.
Ima li izlaza iz ove situacije?
Gdje ima znanja, a u ovom slučaju moram posebno naglasiti, i gdje ima volje, ima i načina, posebno za unapređenje ovakvog zdravstvenog sistema. Da ne budem ni ja nekorektan – potpun izlazak iz ove epidemiološke situacije u kratkom roku nije realan. Dok god klica virusa postoji u svijetu, a dodatno – dok god budemo stavljali struku po strani, kakav je sada slučaj u Crnoj Gori, teško da ćemo vidjeti svjetlo na kraju ovog izuzetno dugog mračnog tunela.
Klinički centar je takođe pred pucanjem iako direktorica tvrdi da je sve pod kontrolom. Kompletno rukovodstvo ginekološke klinike je dalo ostavku. Kako povratiti povjerenje u onaj najosjetljiviji dio zdravstva gdje se stvaraju novi životi? Ko sada brine o našim trudnicama i bebama?
Uz dužno poštovanje svakog svršenog studenta medicine, iskustvo u medicini, klinički rad i međukolegijalni odnos, važe kao bitna preporuka za neku od rukovodećih pozicija. Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, to nije obaveza, ali korektan odnos prema ljudima koji su do sada ostvarivali izuzetne rezultate ne samo na nivou ustanove, nego i države, ali i šire, je pretpostavka obezbjeđivanja dobrih uslova za rad.
Kada već govorimo o odlasku kadra, ovdje bih se nadovezao na prethodno pitanje i budućnost kadrovske politike u zdravstvu. Bio sam predsjednik Upravnog odbora Kliničkog centra oko dvije godine. Za taj period, povećali smo broj zaposlenih ljekara u ustanovi za 40 posmatrajući početni (545) i krajnji broj ljekara (585). Uz odlazak par ljekara (zbog penzije ili prelazak u drugu ustanovu), to znači da smo zaposlili i više od 40 doktora. To je sasvim dovoljan podatak o uslovima koje smo nudili i o našem odnosu prema kolegama. Jer niko ne ide i ne ostaje tamo gdje mu nije prijatno za rad. Ulagali smo u ljudske resurse – od njihove edukacije u formi podrške kroz finansiranje specijalizacija i užih specijalizacija, kontinuirane medicinske edukacije, povećanja zarada, ulaganja u stambene kapacitete, unapređivali smo uslove rada kroz bolji radni ambijent i osavremenjavanje tehnologije. A gdje smo ovih dana i šta da očekujemo u tom pravcu – dovoljno je pogledati budžet za zdravstvo ove godine. U kapitalnom budžetu ne postoji naznaka razvoja.
Ginekološka je samo jedna od klinika gdje je eskalacija pogrešnih odluka, odnosno nekorektnih odnosa prema struci, dospjela do javnosti. To je moj lični doživljaj. Naravno da ljekari koje pominjete znaju zbog čega su se odlučili na taj korak.
Nažalost, stanje je izuzetno haotično na nivou cjelokupnog sistema i ne odaje sliku kontrolisanja situacije. Kao dugogodišnji član tima Kliničkog centra, nijesam srećan ni zbog jednog odlaska, ni zbog jedne ostavke, ni zbog jedne ljutnje zdravstvenog radnika ili saradnika. To su sve moje kolege, sa kojim sam provodio i po 24 sata u smjeni, sa kojim sam dijelio i dijelim lijepe i teške trenutke koje medicina nosi sa sobom. Vjerujem, odnosno želim da vjerujem da je briga o našim trudnicama i najmlađim pacijentima – bebama, i dalje na nivou koji struka prepoznaje.
Što predviđate vezano za pandemiju da li će ovaj četvrti talas biti možda najjači?
Možda nijesam najkompetentnija osoba, iako sam ljekar, da govorim o intenzitetu novog talasa. Prepustio bih to epidemiolozima, infektolozima ili pulmolozima koji se susrijeću sa konkretnim kliničkim slikama zaraženih pacijenata. Ali, ono što kao ljekar Kliničkog centra Crne Gore mogu jasno reći, jeste da, ukoliko urgentno ne bude uspostavljen jasan i precizan sistem koordinacije i organizacije sistema, ovaj talas će biti mnogo pogubniji za nas. Opet ponavljam, ovakva dezorganizacija i odsustvo reda, nepostojanje plana i vizije, slanje pacijenata od ustanove do ustanove i što je najgore nesnošenje odgovornosti za ovaj haos, učiniće ionako teške posljedice, još osjetljivijim i težim.
Ipak smatram da sam pozvan da posebno istaknem netransparentan rad i odsustvo komunikacije sa građanima, budući da se svi sjećamo kako je to funkcionisalo ranije (bio sam dio tog tima) – od perioda pojave virusa u svijetu, a prije pojave virusa u Crnoj Gori, pa do njegovog kratkotrajnog „istiskivanja“ iz Crne Gore. Jednostavno, komunicirali smo sa građanima, pokazali odlučnost, spremnost i plan u borbi protiv virusa.
Ne smijemo zaboraviti na jednu od najvažnijih karika u tom sistemu komunikacije – medije. Hvala svim medijskim kućama na prethodnoj saradnji, prenosu poruka i pitanja građana i njihovoj najčešće adekvatnoj prezentaciji ka građanima. Vi morate, naglašavam – MORATE, biti blagovremeno i precizno upoznati sa svim detaljima situacije i potom naše građane jasno informisati o svemu. Dostupnost pravih informacija i njihov blagovremeni protok su imperativ kvalitetnog sistema, i u normalnim, a posebno u kriznim situacijama.
Crnogorska Vlada je već pokazala da nema kapaciteta da se bori sa pandemijom, odziv za vakcinaciju nije zadovoljavajući, a mjere koje se donose su toliko konfuzne i diskriminatorske za crnogorske građane da nam predstoje i protesti. Može li Crna Gora zaštititi svoje građane, ako granice ostanu otvorene?
Ne kaže se tek onako – istorija je učiteljica života. Sjećamo se svi crnih rekorda naše države nakon što su otvorene granice. I dan danas smo u vrhovima statističkih listi svijeta zbog takvih poteza:
– U regionu je najveća četrnaestodnevna incidencija novih slučajeva infekcije korona virusom na 100 hiljada stanovnika registrovana u Crnoj Gori, na drugom mjestu je Slovenija, a na trećem Hrvatska.
– Broj pozitivnih nalaza u odnosu na broj testiranih je već par dana preko 5 odsto. Sjećamo se svi izjave direktora Instituta za javno zdravlje dr Igora Galića da Crna Gora ne kontroliše epidemiju kada je broj pozitivnih nalaza veći od 5 odsto.
– Crna Gora je 3. zemlja na svijetu po broju oboljelih na milion stanovnika, poslije Andore i Sejšela, odnosno 1. zemlja ako uzmemo u obzir da Andora i Sejšeli imaju manje od 100.000 stanovnika.
– Crna Gora je na 7. mjestu u svijetu po broju umrlih na milion stanovnika, ako izuzmemo male države Gibraltar i San Marino koji zajedno imaju manje od 70.000 stanovnika.
Da li je potrebno da onda išta dodajem šta trenutni odnos vladajućeg sistema prema građanima i zdravstvenom sistemu znači u smislu razvoja epidemiološke situacije – ne radi se testiranje na delta soj, slobodan je ulaz u našu državu, bez kontrole granica i bez provjere epidemiološkog statusa turista. A naši građani su direktno etiketirani kao građani drugog reda i nalaze se u podređenom položaju. Mislim da je sve sasvim očigledno, da su posljedice jasne.
Preporučeno
Ja, a neće mi se naljutiti kolege da kažem i u njihovo ime – da smo zajedno davali, dajemo i da ćemo davati sebe do posljednjeg atoma snage, da zaštitimo svakog građanina. I to bez obzira na pol, vjeru, nacionalnu ili političku pripadnost. Ono što sam već pomenuo – zauzvrat samo tražimo razumijevanje i minimum poštovanja prema ljekarskoj struci.
