Balaban, Papoviću: Nema šta ”čak i da je”, nego jeste i po njoj se postupalo do sada

“Nigdje to nisam rekao niti to mislim. Pominjanje ”posebnog statusa” za SPC u mom prethodnom tekstu je bilo neposredno propraćeno pozivanjem na načelo jednakopravnosti i nije korektno izuzimati ga iz tog konteksta, ali, nažalost Papović je to učinio. Načelo jednakopravnosti podrazumijeva da se svakome dade u skladu sa činjeničnim stanjem. Ne može roditelj nahraniti svoje petnaestogodišnje dijete isto kao tek rođenu bebu. I opet ponavljam, nije ministarstvo za ljudska i manjinska prava u kojem je dr Papović bio visoki rukovodilac, bilo diskriminisano zato što je država morala mnogo više da ulaže u ministartvo zdravlja, prosvjete ili unutrašnjih poslova, jer su ovi drugi mnogo zahtjevniji i veći sistemi”, saopštio je Balaban.

Uravnilovka ”ravnopravnosti”, dodaje, često predstavlja instrument kojim se pokušava diskriminisati određena grupa ili zajednica ljudi. Upravo se to desilo u odnosu bivšeg režima prema Pravoslavnoj Crkvi.

“Pod krinkom ”ravnopravnosti”, nekome je palo na pamet kako bi pravoslavni hramovi (ne znam da li je bilo planirano i za druge bogomolje) mogli da se daju na korišćenje po smjenama raznim vjerskim zajednicama koje se (lažno) predstavljaju kao dio Pravoslavne Crkve ili da se podjele među njima, jer, zaboga, ima nekih kojima se ne sviđa što su episkopije iz Crne Gore dio Srpske Patrijaršije i ono što govore mitropolit Amfilohije, vladika Joanikije ili im nije simpatičan ovaj ili onaj pop, pa bi oni da dovedu svoje ”pravoslavne sveštenike” da im služe u tim crkvama. To nije ravnopravnost – to je nasilje”, ističe sveštenik SPC.

Ukratko, predloženim izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica niko neće biti oštećen, dodaje, ali će Srpska pravoslavna crkva biti stavljena u jednak položaj sa svim ostalima crkvama i vjerskim zajednicama, što je namjerno bilo onemogućeno “diskriminatornim osnovnim tekstom zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je imao za cilj da obespravi Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Eparhiju budimljansko-nikšićku i dijelove eparhija: mileševske i zahumsko-hercegovačke”.

Opširno obrazlaganje o navodnoj ”neprijavljenosti” mitropolije i eparhija Srpske pravoslavne crkve, Papović počinje indirektnom potvrdom stava iznesenog u mom pismu da, po njemu, makar Mitropolija, s obzirom da je već postojala 1977. što on i ne spori, nije ni bila dužna da se prijavi.

“U tom smislu, hvala mu na citatu člana starog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u kojem nedvosmisleno piše da se osnivanje vjerske zajednice prijavljuje opštinskom organu uprave nadležnom za unutrašnje poslove, te da je osnivač dužan da osnivanje prijavi u roku od petnaest dana u sjedištu novoosnovane vjerske zajednice. Ne znam kako je ijedna vjerska zajednica koja je djelovala u Crnoj Gori na dan donošenja tog zakona mogla da ispoštuje ovakvu normu, osim ako se, kao što ja tvrdim, onda odnosila samo na one koje će tek da budu osnovane”, dodaje Balaban.

Ako poslanik Papović želi da bude dosljedan svom tvrdom čitanju teksta ove pravne norme, nije jasno na koji način problematizuje, dodaje sveštenik, neprijavljivanje činjenice da je Arhijerejsko namjesništvo pljevaljsko iz Mitropolije dabrobosanske prešlo pod nadležnost Eparhije mileševske ili neka parohija pod neku drugu eparhiju. Time, smatra Balaban, sasvim je očigledno, nisu osnovale nikakve nove vjerske zajednice niti njeni organi i organizacije. Potpuno je autonomno pravo svake Crkve i vjerske zajednice kakvo je njeno unutrašnje ustrojstvo i u čijoj će se nadležnosti naći pojedine crkvene jedinice.

“To isto važi i za Papovićevu zamjerku kako nije prijavljeno osnivanje Eparhije budimljansko-nikšićke. Dakle, iz Mitropolije, odlukom nadležnog tijela Srpske pravoslavne crkve se izdvojila određena teritorija i time se obnovila drevna svetosavska Budimljanska episkopija, kao i Eparhija zahumsko-raška iz vremena Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, iako u nešto drugačijim granicama. To je, takođe, bilo potpuno autonomno pravo naše Crkve. Ostaje nejasno kako je time, po Papoviću, prestala pravno da postoji mitropolija, kojoj je, kako već rekosmo, priznao (o, velike njegove milosti!) postojanje prije donošenja zakona iz 1977. godine. Po njemu, proširenje ili smanjenje crkvene nadležnosti predstavlja moguću osnovu da se nekoj vjerskoj organizaciji ukine pravni status koji je imala do tada, što je grubo zadiranje u autonomiju vjerskih organizacija”, ističe u saopštenju.

Prema njegovim riječima, Vlada Crne Gore i državni organi su i u vrijeme prethodne vlasti priznavale ovu eparhiju o čemu, između mnogobrojnih dokumenata svjedoči uvjerenje Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore iz 2004. godine koje je, kako tamo piše, ”na osnovu službene evidencije” izdao dugogodišnji generalni sekretar Vlade pokojni Žarko Šturanović u kojem stoji kako: ”Pravoslavna Eparhija Budimljansko-nikšićka obavlja sledeće djelatnosti: – vjersku službu za vjernike na njenom području, – održavanje, izgradnja objekata i zaštita imovine Eparhije (oko 200 hramova i parohijskih domova), – vjersko-kulturnu, prosvjetnu, zdravstvenu i socijalnu djelatnost, kao i – druge djelatnosti usmjerene na razvoj vjerskog života.”

Navodi da je uvjerenje izdato Eparhiji budimljansko-nikšićkoj sa sjedištem u manastiru Đurđevi Stupovi kod Berana, što govori da je Vlada očigledno znala o kojoj se eparhiji radi i gdje je njeno sjedište.

“Poreska uprava Crne Gore takođe ovu, po poslaniku Papoviću, pravno nepostojeću Eparhiju, prepoznaje kao poreskog obveznika i sa njom stupa u pravne odnose. I na koncu, da li se gospodin Papović samooptužuje i stvara osnove za krivično gonjenje protiv njega samoga, budući da je toj eparhiji navodno spornog pravnog statusa kao direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama sigurno uplatio poneku dotaciju iz državnog budžeta?”, pita Balaban.

Sveštenik dodaje da je ogolio da je poslanik izgovorio neistinu da će brisanjem jednog člana zakona o slobodi vjeroispovijesti navodno prestati obaveza SPC (ali onda i drugih Crkvi i vjerskih zajednica, što opet prećutkuje) da dobiju dozvolu nadležnih državnih organa za iznošenje kulturnih dobara.

“To je prosto neistina, koju Papović i dalje ne priznaje, nego pokušava da je ublaži izrazom ”čak i da je ova obaveza zapisana u drugom zakonu…”. Dakle, nema šta ”čak i da je”, nego jeste i po njoj se postupalo do sada i postoji obaveza da se postupa i ubuduće. Što se dupliranja normi tiče, ne pada mi na pamet da kao pravni laik dajem nomotehničke savjete predlagaču izmjena Zakona, jer svakom vlasniku ili držaocu kulturnih dobara, pa tako i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, to ni na koji način ne mijenja situaciju u pogledu raspolaganja kulturnim dobrima”, zaključuje Balaban.