Mentalno zdravlje pojedinaca se ne poklanja dovoljna pažnja, a ozbiljan problem je dostupnost oružja, posebno na crnom tržištu.Kako navodi Bjeković, različite krize i krizne situacije na “višim nivoima društva” dodatno su stvorile tenzije, koje se neminovno prelivaju na ostale segmente društva.
“Ako se na takvo stanje ne reaguje u dugom periodu ili se reaguje neadekvatno ili još gore – ako takvo stanje nailazi na podršku, pa makar ona bila ograničena i više verbalne prirode, to onda postaje i uobičajeni standard ponašanja u kriznim situacijama i ozbiljan problem. Umjesto suočavanja sa našom ‘bolesnom’ stvarnošću kod nas je to po pravilu signal za dodatno pogoršavanje ionako teške ‘kliničke slike’ društva, odnosno produbljenja podjela i širenju konflikta”, navodi Zaštitnik.Dodaje da kada kaže mentalno stanje društva, onda misli i na mentalno zdravlje pojedinaca, čemu se definitivno ne poklanja dovoljna pažnja. Ono je zapravo toliko zapostavljeno da traži promptne odgovore – institucionalne primarno, a onda i kadrovske i materijalne resurse.
“Kakvo je stanje, koliko visoko rizičnih osoba nema odgovarajući psihijatrijski tretman, kako se prate već uočeni rizici i koliko ima koordinacije kad je u pitanju kontrolisani pristup u tretmanu ovih osoba…? Sve su to pitanja koja duboko zadiru u mentalne probleme sa kojima se suočava ne mali broj ljudi u Crnoj Gori. Naravno, nijesu svi slučajevi prioritetno orijentisani na institucionalno zbrinjavanje ili trenutno rješenje problema, ali se mora ići ka eliminaciji sada već evidentnog nedostatka u rješavanju akutnih problema u tretmanu onih koji traže blagovremenu i efikasnu reakciju i ponajprije smanjenje rizika na minimum”, smatra Bjeković.
Ozbiljan problem koji je ponovo, s razlogom, aktuelizovan ovom tragedijom, kako ističe Bjeković, je dostupnost oružja, posebno na crnom tržištu.
“Uzalud je intervencija u zakonodavnoj i pravosudnoj sferi ako nema informacija i aktivnosti koje služe preventivnom i pravovremenom djelovanju. I opet se vraćamo na postojeći zakonodavni okvir, jer nije samo on problem. Zakon je bio i do sada relativno povoljan za suzbijanje pojava držanja i nošenja oružja na javnom mjestu, ali tamo se najmanje nosilo tzv. legalno oružje. Posljedice ovih pojava svakako su katastrofalne za uže okruženje (porodice, rodbinu, susjedstvo, pa i čitave gradove), ali na širem planu to treba da dovede do homogenizacije društva u eliminaciji ove katastrofalne pojave i još više do jačanja svijesti o tome koliko takva pojava košta u ljudskom i materijalnom potencijalu ovako male zemlje”, naglašava Bjeković.
Dodaje da je valjda jasno da se ovde mora javiti jačanje društvene kohezije kao odgovor na nesigurno i visokorizično okruženje. To naravno ne isključuje odgovornost, ali za takvo što treba efikasno i bez odlaganja pristupiti utvrđivanju odgovornosti, a tek nakon toga povući konsekvence i izvući pouke, na bazi objektivnih indikatora.
“Uža zajednica na mjestu događanja mora biti uvjerena da ostatak društva stoji uz nju, da nije sama ni u bolu, ni u očekivanjima, ni u odgovorima na sva pitanja koja je opterećuju. To je najmanje što dugujemo žrtvama da makar po tome njihova tragedija ne ostane uzaludna i bez naše jedinstvene empatije, solidarnosti i podrške onima koji su najviše izgubili. Cetinje nije samo naša država, naša istorija i naša tradicija, Cetinje je postalo ispit naše ljudskosti”, zaključio je Bjeković.
Bjeković je pored osvrta na događaj u Prijestonici za Portal RTCG odgovorio i na nakoliko pitanja o stanju ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori.
Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori?
Nije lako u uslovima isključivosti, netolerancije, podjela i tenzija podvući liniju demarkacije između poštovanja i nepoštovanja ljudskih prava u takvim okolnostima. Često korištena sintagma da nije bilo masovnog i sistemskog kršenje ljudskih prava može se upotrijebiti kao što je to uobičajen slučaj u zemljama sa sličnom društvenom, političkom i ekonomskom situacijom. Ali da li je obični građanin zadovoljan svim onim što se oko njega dešava – mislim da nije. Brojni su primjeri nasilja, fizičkog, verbalnog, emocionalnog, koji upozoravaju da je društvena podloga za ostvarivanje ljudskih prava problem, a ne nikako ljudska prava sama po sebi. Isto tako, treba biti pošten, prvenstveno prema sebi, pa konstatovati da se retrogradne, esktremne i štetne navike vraćaju u foramma za koje smo mislili da su odavno prevaziđene.
S druge strane, ljudska prava se najčešće vide samo sa jedne strane paravana, a kad je u pitanju drugi i drugačiji problem je više nego očito naše pojedinačno i grupno poimanje stvarnosti. Kuda to sve vodi, pogotovo ako priznamo da nas više razdvaja mržnja nego što nas spaja zajednička perspektiva, nije teško odgonetnuti, a pitanje koje nas sigurno sve muči – nakoga manje, nekoga više – do kada. Do kada se iz duboko ukorijenjenih predrasuda i nacionalnih i svih drugih rovova ne vidi bolje sjutra, do kada su naša prava iznad prava svih drugih…Kad bi na to pitanje barem pokušali dati odgovor, možda bi bilo dovoljno da i ljudska prava krenu još više i još bolje naprijed.
Brojni napadi na novinare neriješeni? Kako do rezultata?
Napadi na novinare nijesu samo puka sila primijenjena prema ljudima. Ima tu nešto mnogo više. Ja mislim da se to dešava pred strahom od istine. Ona svakako mora biti sadržana u medijskom izvještavanju, u tolikoj količini informacija koje će kad tad ogoliti istinu. Ako se toga plašite razumljivo je da će vas strah natjerati da uradite nešto što nije ni racionalno ni dobro. Možda će to stanje nekima dati snagu, ali ako se ne kontroliše i ne spriječi nasilje, do istine se nikad ni neće doći.
Ponekad je to toliko vidljivo da samo sila, fizička ili psihička može promijeniti i dezavuisati istinu. Još jedan alat koji novinari mogu da koriste, a to nije uvijek slučaj, je međusobna medijska solidarnost, odbrana integriteta profesije, a po prirodi stvari ojačana profesionalizmom i nepristajanjem na najgore u novinarstvu. Nerješavanje slučajeva napada na novinare obeshrabruje profesiju i ustupa mjesto neprijateljima javne riječi i istine. Do rezultata se može doći jačim bezbjednosnim i pravosudnim odgovorom, ali i radom istraživačkog novinarstva.
Etnička distanca u Crnoj Gori, da li je nivo smanjen u godini za nama?
Neka istraživanja kažu da je etnička distanca manja nego ranije. Sasvim je moguće. Ali da li nas u to uvjerava stvarnost? Zbog toga kažem i da je najmanja, ako postoji nije dobro i ne smije se zanemariti. Ovo tim prije zato što se „požar“ javi u bizarnim situacijama, ponekad daleko od ove naše stvarnosti i prelije kao lava iz žarišta u naše okruženje. Jačanje homogenosti nacije, jačanje društvene kohezije, tolerancija i kultura dijaloga, to su putevi izlaska iz krize, ali i bedem od mržnji, podjela i isključivosti prema drugom i drugačijem.
Kako ocjenjujete stanje u crnogorskim zatvorima? Da li je bilo ozbiljnijih pomaka?
U crnogorskim zatvorima postoji niz problema: od materijalnih uslova, bezbjednosti, nedostatka kadra, zdravstvene zaštite u zatvorima, prenatrpanosti kapaciteta. Mora se priznati da menadžment ovih institucija za sada izdražava sve izazove i da su posebno u posljednje vrijeme pojačali zaštitu od torture. No, ako se nešto sistemski ne promijeni i ne nađu bolja rješenja od sadašnjih, situacija će se izvjesno pogoršati. To se posebno odnosi na međunarodne standarde koje smo dužni da pratimo i primjenjujemo.
Kako vidite sve češće incidente u crnogorskim školama? Koje odgovore država treba da preduzme?
Incidenti u školama su postali vidljiviji nego ranije, a bitna karakteristika je nevjerovatna surovost u tim okršajima. Osim toga, evidentan je opšti trend nedostatka empatije za žrtve nasilja, pa se ponekad stiče utisak po reakcijama iz javnosti da žrtva postaje meta, a nasilje se prašta i brzo zaboravlja. Mislim da generalno nedostaje svijest o tome da vršnjačko nasilje nije nikakav „incident“ već prekršaj ili krivično djelo mjereno očima odsraslih. Ako za djecu tražimo razumijevanje kao za odrasle osobe, onda se pogotovo u ovakvim situacijama od njih mora tražiti odgovornost.
Preporučeno
Možda ne tako rigidna ili oštra kao za odrasle, ali oni moraju da shvate da se radi o deliktu, a ne „incidentu“. Isto se odnosi na roditelje. Umjesto opravdanja, oni treba da shvate da se radi o deliktnom ponašanju koje, ako se na procesuira na adekvatana način i ne tretira na adekvatan način, lako može postati navika i životni stil.
Video