Video
Za predsjednika opštinskog odbora SUBNOR-a Kolašin, devedesetjednogodišnjeg Gojka Vlahovića 13. jul je najvažniji datum u godišnjem ali i u vjekovnom kalendaru. U kancelariji na drugom spratu spomen doma u Kolašinu, ovaj vitalni starac provodi dane i bori se za Crnu Goru, baš onako kako se borio i 1941, 1948, 1991, 2006… Ne razumije nikako one koji negiraju Crnu Goru, a bezobrazlukom i kriminalom smatra pokušaje izjednačavanja partizana i četnika. Za njega 13. jul objedinjava dvije velike i trajne crnogorske ideje slobodarstvo u antifašizam. Prošlo je 77 godina od ustanka 13. jula 1941. godine. Vlahović za Dnevne novine evocira uspomene iz tog vremena.
“Bio sam na neki način prisutan u svim tim događajima i sve sam to preživljavao prvo kao dječak, pa poslije kao omladinac, skojevac i član partije. Teški su to dani bili za Kolašin. Možemo pričat šta hoćemo ali se niđe nije ratovalo kao u Kolašinu. Pa vidite, 23 puta je Kolašin prelazio iz ruke u ruku. To govori o krvavim borbama. Tu su se mijenjali četnici, Njemci, Talijani… Na kraju su se ipak najviše zadržali partizani. Dobro se sjećam momenta kapitulacije Jugoslavije jer mi je kuća blizu kasarne. Odmah je narod pošao da razvaljuje magacine. Oni koji su bili patriotski orijentisani uzimali su oružje, a oni koji su bili da se najedu i napiju uzimali su hranu, brašno i ostalo”, priča Vlahović.
Preporučeno
KPJ, odnosno mjesni komitet Kolašina je kao glavni zadatak u tom vremenu kapitulacije postavio da se zadrži oružje i da se ono ne predaje neprijatelju u ruke, nego da se ponese kući.
“Prije ustanka, iskreno rečeno bilo je dosta oružja, dovoljno da se digne masovni ustanak. Samo to što je dvije hiljada ustanika bilo kompletno naoružano lakim naoružanjem, govori da je bilo dosta oružja. Logično, nijesu mogli imati artiljeriju ili avijaciju i tenkove već lako, pješadijsko naoružanje. Bilo je i dovoljno municije. Ja sam jedan od onih koji su uskočili u magacin napuštene kasarne bivše jugoslovenske vojske. Uzeo sam mitraljez brno, novi, koji metka palio nije. Sakrio sam ga, ali me je neko od ovih mojih vidio i ukrao mi ga. Međutim, nijesam žalio, jer ga je ukrao ustanik, komunista, jedan Bulatović iz Trebaljeva koji ga je upotrijebio za ono što sam i ja htio”, navodi on.
Priča kako je izgledao ulazak okupatora u Kolašin.
“To je bilo jezivo. Narod je bio utučen, obezvoljen. To se moglo vidjeti na licima svih. Njemci su samo prošli kroz Kolašin pa su došli Talijani, fašisti sa crnim uniformama. Djelovali su osorno, grubo. Sama uniforma bila je odvratna i zastrašujuća. Poslije su došli ovi obični vojnici pješadinci. U Kolašinu su vršene velike pripreme za ustanak, jer je radila jaka partijska organizacija na čelu sa Vukmanom Kruščićem, narodnim herojem, diplomiranim pravnikom i sudijom. Imao je veliki autoritet, bio je pametan i impozantan kao pojava, a posebno je bio rječit i govorima je plijenio mase. Niko mu se nije mogao suprotstaviti i biti konkurent. Te prireme su bile dobre i blagovremene. Na terenu su bile formirane udarne grupe. Svaki teren je imao svoju grupu. Imao sam dovoljno godina da učestvujem u svim tim radnjama, jer sam 1928. godište, a bio sam nemirnog duha i svuda ste me mogli vidjeti”, kazao je Vlahović.
U posljednje vrijeme često se priča o pomirenju partizana i četnika, te rehabilitaciji određenih četničkih komandanata.
“To me toliko vrijeđa i toliko je to nemoralno. Malo se tu upetljala i SPC i to mnogo šteti. Nije problem pomirenje kad bi njihovi potomci poštovali istorijske činjenice. Ne bi im zaboravili, ali bi se pomirili. Ono što su četnici radili u Crnoj Gori, a posebno u Kolašinu to je za nevjerovati. Evo ovdje u Bare Kraljske su ubili više od 40 ljudi i to mladih, elitnih momaka pa one Kolašince u Lubnicama. O tom pomirenju mi možemo da pričamo sa potomcima, jer nijesu krivi što su im roditelji zalutali, ali moraju biti objektivni i poštovati istoriju. Ne mogu oni da kažu da su partizani bili dželati, a oni žrtve. Bilo je obratno jer su četnici zajedno sa Njemcima i Talijanima ubijali svoj narod. To dokazuje partizansko spomen groblje što je zlodjelo Pavla Đurišića i njegovih četnika”, kazao je Vlahović.
Po njemu ima fašizma u Crnoj Gori.
“Pritajen, prije svega u pojedinim opozicionim strankama. Pa znate i sami da u opozicionim strankama ima četničkih vojvoda i šta se onda od njih može očekivati osim fašizam. I svi oni koji su sa njim i njima su na neki način podržavaoci fašizma. Nema šta da krijemo. To je to! To što sada izvrću činjenice i predstavljaju se kao oslobodioci, a partizane označavaju kao dželate nema smisla i krajnji je bezobrazluk”, ističe Vlahović.
U ratu se znalo kako se boriti protiv fašizma.
“Naši su zakoni zaista tu dosta liberalni. Ma i više od toga. Danas svako može da te psuje i kleveće… Ranije se za kletve kažnjavalo i zatvorom, a danas nešto malo novčano i to je to. Znači, ja mogu dati penziju i blatiti koga god hoću. A, brate to ne može. Ali najgore mi je što pričaju neistinu, jer jednom ili dva puta izrečena laž postaje istina. Mada zaista nijesam nikom ostao dužan. Sa mojih 91 godinu niko na mene ne smije da nasrne. Evo kako me vidiš kakav sam, niko ne smije ni pomisliti da me opsuje, a ne da krene na mene”, naglašava Vlahović
Tako je mislio i Jovo Kapičić pa je u Beogradu pretučen.
“Taj ga meni više živio ne bi. Ne bi, života mi. To je naša nesreća, ljude zaslužne za novu Crnu Goru, one koji su iznijeli revoluciju, na čijim temeljima živimo, ne poštuju. Pa i Turci su znali da poštuje neke stvari, a četnici ne. Nema toga što bi me natjeralo da nekoga tako zvjerski ubijem ili zakoljem. Pa kako to može bilo ko da uradi. Najviše poštujem onog Trebinjca Srđu Aleksića koji je branio komšije muslimane. To je čojstvo. Divim mu se i svaki put se dignem kad ga pomenem. Ne mogu da shvatim da neko može nekoga da mrzi jer je druge vjere. Mi smo ljudi kukala nam majka. Bitan je čovjek, a ne nacija, vjera… Kad imam čovjeka pred sobom imam sve”, kazao je Vlahović.
Ljude koji često negiraju Crnu Goru, njenu državnost i istoriju, gleda kao na neznavene.
“Svi oni koji omalovažavaju Crnu Goru i njenu prošlost su neznaveni ljudi, bolesnici. Ja ne znam kako drugačije to da opišem. Nemam druge riječi i kvalifikacije”, zaključio je Vlahović.
