Video
Objavu Mićanović, koja je završila Gimnaziju kao đak generacije, prenosimo integralno:
Bio je posljednji dan koji sam u Gimnaziji provela kao učenica. Sjedjela sam u toplom kabinetu Zoja Bojanić Lalovic i, dok sam tužno prevrtala po mislima sva lijepa sjećanja zbog kojih ću zauvijek ostati gimnazijalka, rekla mi je: “Sunce, nikad ne zaboravi da se trud uvijek isplati i ne dozvoli da oni koji ti govore da se u Crnoj Gori kvalitet ne cijeni (bezuslovno) pokolebaju tvoju želju da ostaneš i stvaraš baš ovdje”. Vjerovala sam joj iskreno, jer sam na njenom primjeru imala priliku da se uvjerim u istinitost ovih riječi, sve do juče…
Neću govoriti o tome koliko je brinula o školskoj infrastrukturi ili da su učenici/e podgoričke Gimnazije uvijek među najboljima, jer o tome smo već mnogo puta čitali. Podsjetiću na mnogo važnije: samo mi koji smo učili u Gimnaziji možemo da posvjedočimo o tome da ono što je uložila u odnos sa učenicima/ama ne može da se izrazi ni u novcu, ni u satima, a ponajmanje u političkim poenima.
To se mjeri njenom ljubavlju prema svom poslu i domovini i našom iskrenom zahvalnošću što nas je, zajedno sa ostatkom kolektiva, izvela na pravi put. A obje su ogromne.
Zoju Bojanić-Lalović nikada nisam posmatrala samo kao direktoricu Gimnazije “Slobodan Škerović”. Ona je, istovremeno, (bila) i prijatelj i roditelj – spremna da sasluša i posavjetuje, da me podrži i ohrabri čak i onda kada ni sama nisam vjerovala u sebe, da me nauči brojnim životnim lekcijama koje ni danas ne zaboravljam i da me podsjeti na to da ljubav prema svojoj zemlji nije kada očekujemo mnogo, a ne dajemo ništa, već kada smo spremni da, ma koliko teško bilo, zasučemo rukave i, ulažući u sebe i druge, damo svoj doprinos sveukupnom napretku.
Njoj učenici nikada nisu bili samo broj u dnevniku. Mogli smo da joj se obratimo na hodniku, stepeništu, u školskom dvorištu, u bilo koje doba dana i, zamislite, bez zakazivanja, jer za razliku od nas ona je išla u školu u obje smjene. Imala je razumijevanja za naše godine i nestašluke, a istovremeno na nas gledala kao na male velike ljude od kojih i sama može mnogo da nauči. Radovala se svakom našem uspjehu, pozdravljala neuspjeh kao životnu lekciju, pratila i podržavala naše ambicije.
Danas kada, sedam godina nakon našeg prvog susreta, i ona odlazi iz Gimnazije, nisam sigurna da joj i dalje vjerujem da se u Crnoj Gori bezuslovno cijeni kvalitet. Ipak, želim da vjerujem da se trud na kraju uvijek isplati, pa tako i njen, i da će generecije gimnazijalaca/ki koji su izašli/e iz Gimnazije posljednjih godina oblikovati crnogorsko društvo u kome će najglasniji biti oni koji zaista imaju šta da kažu. A takvih je mnogo, ali, nažalost, rijetko dobiju priliku, jer su svoji i slobodnomisleći.
Kao neko ko nije politički aktivan, ali kroz civilni sektor svakodnevno radi i komunicira sa mladima u Crnoj Gori i regionu, osjećala sam potrebu i odgovornost da reagujem, jer ovo nije prvi put da se nama mladima šalje poruka da profesionalni uspjeh nije dovoljan razlog da nam u zemlji u kojoj smo rođeni budu širom otvorena vrata i da politička (ne)pripadnost stavlja po strani sve one koji su se dokazali radom i profesionalnošću.
Preporučeno
I dok ovo pišem, tri meni bliske osobe pakuju kofere i odlaze, ostavljajući me da se borim sa nedostajanjem i dilemom: jesam li pogriješila što sam ostala?
Jesam li?
…
Andrea Mićanović,
bivša gimnazijalka i mlada osoba koja još uvijek nije otišla, vjerujući da u Crnoj Gori ima prostora za nas koji smo voljni da ulažemo u bolje sjutra.
