Video
TUGA
Njihova porodična kuća, prisjeća se ugledni inženjer arhitekture u penziji, bila je u Ulici Novaka Miloševa.
“Imali smo kuću u centru grada, na mjestu gdje su sada dva vojna solitera. Otac je držao trgovačku radnju i kafanu. Tu je bilo više objekata, gledali su prema Ulici Novaka Miloševa, a u dvorišnom dijelu se stanovalo. Ispod kuće je bio podrum gdje su oni nastradali”, priča Dimitrije.
Nekoliko dana prije bombardovanja, porodica Mugoša napustila je grad i otišla kod rođaka u Donju Goricu.
“Tih dana igrali smo se bombardovanja, kao da smo predosjećali nešto. Dosta puta prije toga gledali smo i brojali avione koji su nadlijetali iznad Podgorice. Gledali bismo i kako pada oboreni avion, pa su išli i pilote žive hvatali. Ali, nijesmo imali predstave o tome, niti smo čuli od koga da će bombardovati Podgoricu. Taj 5. maj bio je ponedjeljak, lijep dan. Dva najstarija brata Petar i Branko i sestra Vera bili su učenici gimnazije. Koliko se sjećam, rečeno je bilo da toga dana moraju doći u školu. I otac Krsto i majka Danica pošli do grada, bio je pazarni dan a mi smo bili dosta imućna porodica, držali smo kafanu i trgovinu u centru. E ne znam zašto je baba Jana, očeva majka koja je bila dosta stara, pošla sa njima. Ja sam imao devet godina, brat Đoko sedam, a Momo 11 godina. Nas trojica ostali smo kod rođaka u Donjoj Gorici”, prisjeća se čika Diljo sa osamdesetogodišnje distance.
Iz Donje Gorice su, kaže, čuli kada je oko 13 časova počelo bombardovanje grada.
“To je bilo u nekoliko mahova, trajalo je oko pola sata. Znali smo da su nam roditelji, braća, sestra i baba u gradu. Nadali smo se da su se sklonili u podrum kuće i da su živi. Izašao sam vani i posmatrao, čekao ih, nijesu se pojavljivali, niko nam nije govorio jesu li živi ili mrtvi. Oko četiri – pet sati popodne krenuo sam pješke, sam, iz Donje Gorice prema staroj bolnici na Kruševcu. Tamo sam zatekao strašne prizore, donosili su ranjene, mrtve. Postojala je nada da ću ih sresti u bolnici. Ali, kad sam vidio da ih nema sve mi je bilo jasno. Vratio sam se u Donju Goricu sa rođakom koji je iz našeg podruma, đe su moji poginuli, izvukao žive troje – četvoro. Oni su svi bili tu, kao i tokom prethodnih bombardovanja. Bomba nije direktno pala na kuću nego pored ali je taj zid, koji je izvođač koji je gradio kuću loše napravio, popustio i ploča je pala preko njih. Kada su ih našli nije bilo povreda na njima, ugušili su se pod ruševinama. Tu su bili naši otac, majka, dva brata i sestra. Babu su našli u dvorištu, vjerovatno je preminula od posljedice srčanog udara kada je vidjela taj strašan prizor. Sestra Vera imala 19 godina, bila je vjerena. Najstariji brat Petar je imao 17, a Branko 15 godina. Veoma sam bio vezan za majku. Teško je to opisati, kad ostaneš odjedanput bez roditelja, braće, sestre, babe. Ne sjećam se kako sam tada izgledao i osjećao se, znam samo da sam pao u nesvijest kad sam se vratio kod rođaka u Donju Goricu, gdje su bila moja dva brata”, priča naš sagovornik.
Uzima uokvirenu crno-bijelu fotografiju sestre Vere, po kojoj njegova ćerka nosi ime.
“Nemam ništa za uspomenu na njih osim ovu jednu sliku. Nema fotografija, niti dokumenata ni oca, ni majke, ni braće, sve je to nestalo – sa sjetom priča čika Diljo.
Njegovoj dvojici braće i njemu nijesu dozvoljavali da vide tijela stradalih članova porodice, jer su bili mali.
– Njih šestoro u sanducima dovezli su zaprežnim kolima. Nijesu nam dali da ih vidimo. Ujutro, prije sahrane, izveli su nas nekih sto metara od groblja u Donjoj Gorici, ispod jedne košćele, tu smo vidjeli samo šest običnih drvenih sanduka u kojima su bili otac, majka, dva brata, sestra i baba”, prisjeća se Mugoša.
BRIGA
Rođaci su nastavili da brinu o trojici braće.
“Prebacili su nas kod strica Zara. To je bila dosta neuslovna kuća. Godinu nakon toga prihvatio nas je stric Spaso, koji se vratio iz Italije gdje je bio interniran. Prije rata on je pomagao mom ocu u trgovačkoj radnji. Obnovio je kuću u centru, gdje je živio sa nama. Najstariji brat Momo, bio je prihvaćen kao siroče u Bugarsku, a neko vrijeme proveo je u domu za siročad u Danilovgradu. Stric ga je poslao da uči školu za grafičara u Zagreb. Radio je u ugostiteljstvu u Podgorici, nakon čega se opet vratio u Zagreb. Najmlađi brat Đoko, završio je zanatsku školu za električara, igrao je dobro fudbal, u kolašinskom Gorštaku, zatim u Lovćenu, u beogradskom Radničkom, u Rijeci, nakon toga pošao je u Ameriku da igra, nastavio u Švajcarskoj gdje je završio karijeru”, priča naš sagovornik.
Dimitrije je sa 13 godina upisao prvi razred podgoričke gimnazije, gdje je 1948. godine završio polumaturu. Nakon toga završava Srednju tehničku školu i sa nepunih 17 godina zapošljava se kao građevinski tehničar.
“Prilikom izgradnje Spomenika partizanu borcu na Gorici nadgledao sam radove na iskopima. Nakon dvije godine poslali su me u Tuzi gdje se gradio hotel. Svakoga dana sam do tamo išao pješke. Nekad bi se vratio kamionom koji je odvozio vodu. A bio je tada i jedini taksista u Tuzima, Šaljo, koji je vozio neki stari „ford“, pa se nas četvoro-petoro vratimo sa njim, a on u vožnji ugasi motor kako bi uštedio malo goriva, takvo je to vrijeme bilo”, priča Mugoša.
Nakon tri godine radnog iskustva od čega godinu u Opštini Podgorica, 1954. godine upisao je Arhitektonski fakultet u Beogradu.
“Dobio sam socijalnu pomoć, 3.130 dinara. To mi je pokrilo hranu i studenski dom. Prodavao sam bonove za hranu da bih išao u pozorišt”, prisjeća se studentskih dana.
Studije je završio 1960. godine, nakon čega se vraća u Pogoricu i nastavlja da radi kao inženjer arhitekture u OGP-u. U međuvremenu završava vojni rok, a 1963. godine u firmi gdje je radio upoznaje svoju životnu saputnicu Nedicu (Radoman po rodu), koja je takođe bila ratno siroče. Vjenčali su se godinu kasnije i od tada su ogromna podrška jedno drugome i u životu i u poslu. Rat im je uzeo najmilije, a zajednički život dao troje djece za ponos – najstariju ćerku Veru, farmaceutkinju, sina Aleksandra (kardio-hirurg) i najmlađeg Borisa, poslanika u Skupštini Crne Gore i bivšeg zamjenika gradonačelnika Podgorice. Porodica Mugoša će danas, kao i svake godine, položiti cvijeće na spomen obilježje posvećeno žrtvama bombardovanja u centru grada (nedaleko od mjesta gdje je bila njihova kuća) i posjetiti porodičnu grobnicu u Donjoj Gorici i pokloniti se sjenima svojih rođaka koji su stradali 5. maja 1944. godine.
Nejteže bombardovanje tokom Drugog svjetskog rata
Podgorica je 5. maja 1944. godine pretrpjela najteže od više od 80 bombardovanja tokom Drugog svjetskog rata. Prema američkim izvorima, bombarderi 15. američke vazdušne armije bombardovali su „koncentraciju trupa u Podgorici“. U akciji je učestvovalo 116 bombardera B-24 Liberator, koji su u tri talasa na grad izručili 270 tona bombi.
Prema nepotpunim podacima, poginulo je 490 ljudi (Podgoričana, mještana okolnih naselja i sela koji su se zatekli u gradu jer je bio pazarni dan), od kojih je 417 identifikovano, a 73 je ostalo nepoznato. Građani koji su pronašli tijela svojih bližnjih, sahranjivali su ih u porodične grobnice ili u druge rake a najveći broj poginulih sahranjen je u dvije zajedničke grobne jame (dva duboka kratera koje su stvorile bombe) u podnožju Gorice, u blizini Crkve Svetog Đorđa.
Preporučeno
Osim mnogobrojnih privatnih kuća, srušeni su praktično svi objekti od značaja: hoteli (Evropa, Jadran, Imperijal, Moskva, Beograd, Baron, Mostar…) električna centrala, srednja zanatska škola, ženska škola u Njegoševom parku, Crveni krst, Pošta, Sud, Crnogorska banka, Knjeginjin most, Kapadžića most, Džamija Glavatovića, katolička crkva, Monopol, sedam mlinova na Ribnici, željeznička stanica, autobuska stanica, benzinska stanica, vatrogasna stanica, Druga realna gimnazija, tri osnovne škole, štamparija, knjižara, biblioteka, carinarnica, stadion, bioskopi Apolo i Luksor, mnogobrojne trgovačke i zanatske radnje…
