Bronzana sramota Crne Gore

Bronzana sramota Crne Gore

S Rastoder

08/08/2025

13:41

U Crnoj Gori se, izgleda, spomenici više ne podižu da bi slavili pobjede, već da bi testirali koliko društvo može da izdrži prije nego što progovori. Novi test stigao je u vidu spomenika posvećenog Pavlu Đurišiću, četničkom vojvodi i ilustraciji da istorija, kad je u pogrešnim rukama, ima svoje mračne miljenike.

Zločini nad civilima? Kolaboracija sa okupatorom? Malo koga je za to briga kad je u modi „nacionalno pomirenje“ — ono što u prevodu znači: pomirimo istinu sa laži, a mrtve sa onima koji su ih ubili.

A reakcija države?

Reklo bi se solidna, ali je pitanje kako smo došli u ovu “novu normalnost” u Crnoj Gori

Premijer Milojko Spajić referisao se sa društvene mreže “X”. “Mudro” je odabrao kratku rekaciju koja više liči na oprez da ne zaljulja stvari previše. Da mu riječ ne bude kamen za strateške partnere u vlasti.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić?

On ne mora ni da se pravi da ga ovo dotiče — kod njega je ovakva vrsta spomenika otprilike kao porodična fotografija: ne izaziva nelagodu, već blagu, skoro pa sentimentalnu toplinu. Ta njihova tišina nije nikakva nespretnost — to je brendirani politički proizvod, fino upakovan u celofan pragmatizma, sa rokom trajanja tačno do dana kad se broje glasački listići.

Da ne bude potpuna nacionalna blamaža, ipak se našlo i onih koji su progovorili bez kašnjenja. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović — ekspresno i jasno. Predsjednik Opštine Berane Đole Lutovac — bez uvijanja. Tužilaštvo — otvorilo slučaj. Opozicioni političari i nevladine organizacije — svi uglas, bez zadrške. Još ima glasova u ovoj zemlji koji nisu izgubili sluh za antifašizam i ne pate od sindroma bezglasja kad fašizam pokuca na vrata, pa makar bio od crnog mermera.

A dok su dva najviša državna funkcionera odlučila da zakopaju glave u pijesak i prave se da čuju samo tišinu, na scenu je stupio kabare likova iz nacionalističkog teatra. Vladimir Dajković, apostol Facebook-patriotizma, pojavio se da „posveti“ spomenik svojom ličnom posjetom. Ne kao političar, već kao hodajući selfie-stick istorijskog revizionizma, samoprozvani vodič kroz paralelnu stvarnost u kojoj su zločinci heroji, a kamere hramovi. I naravno — sve pred objektivima. Jer, čemu služi nacionalizam ako se ne može lajkovati?

Ironija je potpuna: živimo u zemlji gdje se za istinu moraš izboriti glasom, ali za laž je dovoljan kamen i malo tišine. A u toj tišini, kamen govori glasnije od svih.

Izvor (naslovna fotografija):Pobjeda

Ostavite komentar

Komentari (0)

X