Video
U razgovoru za Portal ETV, Cerović upozorava da nasilje nije „kvar u sistemu“, već strategija koja postaje privlačna kada se zatvore legitimni putevi do statusa i moći, dok je za društvo posebno pogubna asimetrija kažnjivosti – stanje u kojem jedni ne smiju ni da pljunu na trotoar, a drugi mogu sve.
Upozorava i da se povratak ultradesničarskih i fašističkih ideja sve češće pakuje u retoriku pomirenja, da se ratni zločinci i zločini relativizuju, a novim generacijama šalje poruka da se status može graditi na zločinu.
Digitalno nasilje, kaže, nije priprema za nasilje već nasilje samo, dok društvene mreže postaju moćan alat za proizvodnju osjećaja ugroženosti i zatvorenih „istina“.
Bez izvjesne, brze i jednake primjene pravila, poručuje Cerović, vladavina prava ostaje samo forma – jer ljudi ne žive prema onome što piše u zakonima, već prema onome što vide da se u stvarnosti događa.
Portal ETV: Svjedočimo gotovo stalnom talasu nasilja – od crnih hronika do prijetnji i pozivanja na obračun u javnom diskursu. Gdje prije svega treba tražiti uzroke – u porodici, institucijama, obrazovanju, društvenim mrežama ili ukupnoj atmosferi?
Cerović: Nasilje se ne smije posmatrati kroz jednu prizmu. Svaki jednostavan odgovor – krivi su roditelji, kriva je škola, krive su mreže – skoro sigurno je pogrešan. Nasilje nije kvar u sistemu, nego stara strategija koja se aktivira kada se promijene uslovi. Pitanje nije zašto ljudi postaju nasilni, nego šta smo promijenili u društvenim uslovima da se nasilje ponovo isplati, odnosno da se postavlja kao rješenje ili izlaz.
Promijenili smo dvije stvari istovremeno. Prva je ekonomsko raslojavanje – ne siromaštvo, nego nejednakost, i to prije svega asimetrija prilika. Ako nemate para, dijete ide u javnu školu, liječite se u javnom zdravstvu, čekate red i često ga ne dočekate; ako imate, sve su prilike mnogo više na dohvat ruke. Društvo nema korektivne mehanizme koji ublažavaju raslojavanje – sisteme podrške, poslovne inkubatore, meritokratske mehanizme, socijalnu zaštitu, efikasno javno zdravstvo i slično.
Kada čovjek zaključi da mu je legitiman put do statusa zatvoren, prelazi na alternativne strategije. Nije slučajno što je koeficijent nejednakosti najbolji pojedinačni prediktor stope ubistava – bolji od siromaštva.
Druga promjena je novija i gora: identitetsko raslojavanje. Društvo se cijepa na identitetske jedinice, a čim se to desi, udaljavamo se od vladavine prava, jer ona pretpostavlja jedno zajedničko „mi“. Ostaje samo osjećaj da moram očupati za sebe i za svoje dok se dijeli – i to se više ne doživljava kao korupcija, nego kao lojalnost.
I ono najvažnije: ta fragmentacija se plasira pod plaštom pomirenja. Rječnik je izmiriteljski, a sadržaj ispod kipti od identitetskih provokacija. To nije nespretnost, to je manipulativni metod.
Portal ETV: Koliko izostanak odgovornosti i nekažnjivost utiču na „zdravlje“ zajednice? I gdje smo to najjasnije vidjeli?
Cerović: Usudio bih se reći da problem nije hronična nekažnjivost, koliko asimetrija kažnjivosti. Ima onih kojima ne može proći ni da pljunu na trotoar, i ima onih koji mogu sve. To je daleko toksičnije od same nekažnjivosti, jer ljudski mozak nije naročito osjetljiv na kaznu po sebi – ali je gotovo paranoično osjetljiv na to ko je izuzet.
Mi smo vrsta koja preživljava zahvaljujući saradnji, a saradnja je moguća samo uz mehanizam detekcije prevaranata. Zato smo spremni da platimo da bismo kaznili onoga ko krši pravila, i kada od toga nemamo lične koristi. To je izmjereno i u laboratoriji: saradnja se održava dok se prevaranti kažnjavaju, a ruši se najbrže ne kada kazne nema, nego kada je kazna proizvoljna.
To je naše stanje. Posljedica nije apatija, nego agresivno odbijanje pravila – u teoriji ga definišemo kao „free riding“ – koje se više ni ne krije, nego se iznosi kao stav. Čovjek koji vidi da se pravilo ne primjenjuje na sve zaključuje sasvim racionalno da pravilo i ne postoji; postoji samo pitanje na kojoj si strani.
To je očigledno svuda gdje isti postupak dobija različit tretman zavisno od toga ko ga je počinio. Svaki takav slučaj je javna lekcija, i ljudi je nauče iz prve.
Portal ETV: Kakvu poruku šaljemo kada se ratni zločinci proglašavaju herojima, a zločini relativizuju?
Cerović: U toku je kolosalna operacija manipulacije: povratak ultradesničarske i fašističke ideologije i njenih istorijskih idola, autora zločina i genocida, plasira se kao pomirenje. Igra je suptilna i lako može zavarati i dobronamjerne ljude.
Ključni potez nije veličanje sile, nego igra žrtve. Unutar identitetske jedinice se strpljivo gradi ideja da su njeni pripadnici ugroženi, zlostavljani i diskriminisani. To je najefikasniji mobilizacioni sistem koji poznajemo – efikasniji od mržnje.
Nijedan genocid nije počeo rečenicom „mi smo jači i uzećemo njihovo“, nego rečenicom „oni nam rade o glavi i moramo se braniti dok ne bude kasno“. Zato počinioci i ne osjećaju krivicu: iskreno vjeruju da su se branili.
Drugi sloj je prekrajanje istorije i preuzimanje simbola, izvedeno majstorski na internetu. Umjesto da Duklja bude prokleta, Duklju treba prisvojiti – to je neuporedivo efikasnije od negiranja. A ako neko pita „ali kako to“, jednostavno ga proglasite nacionalistom i mrziteljem vaše vjere i nacije. Rasprava je završena prije nego što je počela.
Poruka novim generacijama je vrlo precizna. Djeca ne uče iz onoga što im govorimo, nego iz onoga što vide da se nagrađuje. Ako im pokažete da put do statusa heroja vodi kroz zločin, vi im nijeste ispričali istoriju – programirali ste im ambiciju.
Portal ETV: Da li digitalno nasilje može biti uvod u nasilje u stvarnom životu?
Cerović: Moram odmah da ispravim pretpostavku: digitalno nasilje nije uvod u nasilje – ono jeste nasilje. Nije priprema ni blaža verzija. Čovjek koji je javno targetiran trpi realnu štetu ovdje i sada, a ne tek onog dana kada ga neko fizički napadne. Naravno da prerasta i u fizičko, ali to nije glavni argument.
U mrežama ne bih nalazio toliko uzrok, koliko alat – sredstvo kojim je moguće manipulisati emocijama. Mreža sama po sebi ne stvara nasilje, mada je nesporno da ću lakše upotrijebiti govor mržnje pred ekranom nego gledajući u oči osobu koju vrijeđam. Naša kočnica za agresiju građena je za lice u lice, reaguje na tuđe oči i na neverbalne signale. Kada tih signala nema, kočnica se ne uključuje.
Ali suština je drugdje. Suština je da na mrežama mogu izgraditi narativ i eho-komore u kojima pojedinci i grupe osjete da su ugroženi, prevareni, zapostavljeni ili diskriminisani. To je direktni uzrok nasilja – ne ekran, nego taj osjećaj.
Mreža je samo jedan od najefikasnijih instrumenata koje je čovječanstvo imalo za masovnu proizvodnju emocionalnih reakcija i za kreiranje nove „istine“ koja unutar zatvorene grupe postaje neupitna.
Portal ETV: Da li je veći problem što institucije ne stižu da reaguju ili što građani više ne vjeruju da će posljedica biti? Šta mijenjati?
Cerović: Vladavina prava ne podrazumijeva samo dobre zakone i statistiku obrađenih predmeta, nego subjektivni osjećaj da je pravda jednaka za svakoga. Sistem funkcioniše na osnovu onoga u šta ljudi vjeruju da će se desiti, a ne na osnovu onoga što piše.
Ako smo daleko od tog osjećaja, dešavaju se dvije stvari. Prvo, oni koji se osjećaju nekažnjivo rade šta hoće – to svi vide. Drugo, i mnogo opasnije, oni koji su na udaru počinju da „popravljaju rezultat“ i čupaju šta mogu, oslobođeni bilo kakvih moralnih ograda, uz opravdanje koje je subjektivno neoborivo: zašto bih se ja ustručavao kada „oni“ rade sve to što rade? Tada naš moralni kodeks prelazi u pregovaračko pozicioniranje.
Šta mijenjati? Ne visinu kazni – to je najmanje djelotvorna poluga. Odvraća izvjesnost, brzina i jednakost.
Izvjesnost: da se svaki slučaj završi nekim ishodom. Ništa ne razara sistem kao predmeti koji zalutaju u meandrima sistema.
Brzina: kazna poslije tri godine psihološki nije kazna, jer je veza između djela i posljedice presječena.
I jednakost, koja se ne dokazuje govorima nego jednim jedinim slučajem – onim danom kada neko ko je bio nedodirljiv bude dodirnut. To vrijedi više od deset godina strategija za jačanje povjerenja u institucije.
Preporučeno
Ali ne u kontekstu u kojem je taj čin samo providno opravdanje za stvaranje novih i još nedodirljivijih figura.
