Video
Kako navode, NATO bombardovanje tadašnje SRJ počelo je 24. marta i trajalo do 10. juna 1999., ukupno 78 dana. Dodaju da je ovoj intervenciji prethodila duboka kriza jugoslovenskog društva koja je dovela do ratova i stradanja čije posljedice ni danas nijesu u cjelosti prevaziđene.
“Nakon Dejtonskog sporazuma ratni sukobi nijesu okončani, već je uslijedilo zaoštravanje odnosa između kosovskih Albanaca i srpskih snaga bezbjednosti. Pregovori vođeni uz posredovanje međunarodne zajednice, uključujući i one u Rambujeu i Parizu, nijesu dali rezultat, a kao ključni razlozi za intervenciju navođena su teška kršenja ljudskih prava i etničko čišćenje nad albanskim stanovništvom na Kosovu”, piše u saopštenju.
Kako poručuju, tokom bombardovanja stradali su civili, pripadnici vojske i policije, a posljedice su pogodile cijeli region.
“Zvaničan i konačan popis žrtava nikada nije napravljen, a broj stradalih varira u različitim izvorima. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, koji je jedini sistematski i poimenično evidentirao žrtve, potvrđena je smrt 756 osoba, među kojima najmanje 451 civila, dok pojedini drugi izvori navode i veći broj stradalih. U Crnoj Gori je stradalo devet osoba, od čega sedam civila i dva pripadnika VJ/MUP. Među stradalim civilima u Crnoj Gori su Paška Junčaj, Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina. Posebno mjesto u kolektivnom sjećanju ima bombardovanje Murina krajem aprila 1999., kada je stradalo šest civila, među kojima i djeca, a osam osoba je povrijeđeno”, navodi se u saopštenju.
Dodaju da , CGO podsjeća da za stradanje civila niko nije odgovarao. Kako ističu, porodice žrtava iz Murina su tužile državu Crnu Goru, tvrdeći da stanovništvo nije bilo upozoreno na opasnost, iako je NATO unaprijed obavještavao nadležne o ciljevima koje će gađati.
“Tužba je odbačena kao zastarjela. Tek nakon više od dvije decenije porodicama žrtava iz Murina priznat je status civilnih žrtava rata kroz izmjene Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, a donijeta je i odluka da im se isplate jednokratne naknade. Iako važan korak, to ne može nadomjestiti izostanak pravde niti potrebu da država razvije dosljednu politiku sjećanja na sve žrtve”, naglašava se u saopštenju.
Dodaju da na važnost utvrđivanja činjenica i poštovanja dostojanstva žrtava podsjeća i to što se 24. mart obilježava kao Međunarodni dan prava na istinu o teškim kršenjima ljudskih prava i dostojanstva žrtava, ustanovljen od strane Ujedinjenih nacija u znak sjećanja na nadbiskupa Oskara Arnulfa Romera, koji je ubijen 24. marta 1980. zbog borbe za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva najugroženijih.
“Svrha obilježavanja ovog dana je da ukaže na obavezu država da utvrde činjenice o zločinima, obezbijede pravdu za žrtve i njeguju kulturu sjećanja zasnovanu na istini”, ističe se u saopštenju.
Važno je kako kažu, podsjetiti da utvrđivanje istine mora počivati na provjerenim, sudski i naučno utvrđenim činjenicama i služiti očuvanju kolektivnog pamćenja i sprječavanju politički motivisanog revizionizma.
Dodaju da u kontekstu očuvanja istine, dodatno zabrinjava što obrazovni sistem u Crnoj Gori i dalje ne posvećuje dovoljnu pažnju ratnim dešavanjima iz 90-ih, a to potvrđuju i istraživanja CGO-a. U cilju boljeg informisanja mladih, CGO je 2021. producirao video lekciju o NATO intervenciji.
Preporučeno
“Ratni zločini i stradanja, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili političku pripadnost žrtava, ne smiju biti zaboravljeni niti predmet selektivnog pamćenja ili političkih tumačenja. Utvrđivanje pune istine predstavlja pravo porodica žrtava i obavezu društva koje želi da uči iz prošlosti, oda poštovanje stradalima i spriječi ponavljanje sličnih zločina”, zaključuje se u saopštenju.
