“Oni smatraju da su prioriteti američke politike odnosi sa Kinom, sa Indijom. Oni definitivno neće biti tako brutalni i tako omalovažavajući u odnosu na Evropu i evropske saveznike, ali nikada više neće biti one vrste entuzijazma za ideje o evroatlantskoj perspektivi i evroatlantskom savezu. Taj savez će vjerovatno preživjeti, ali će njegova sadržina biti drugačija. Evropa na to treba da se pripremi na način što će raditi na izgradnji sopstvene autonomije”, upozorio je za Pobjedu profesor Vesko Garčević.

On napominje da se Evropska unija nalazi na raskršću u odnosu na to kakva treba da bude i koliko će biti uticajna u globalnim odnosima u budućnosti.

“Ovo sa Trampom je tektonski poremećaj u globalnim odnosima koji može da se poredi sa krajem Hladnog rata i krajem svijeta koji je podijeljen na dva bloka. Sve što se sada događa dovodi do nekog novog pregrupisavanja snaga i vidjećemo kako će se ko snaći “, naveo je Garčević.

Kada je riječ o Crnoj Gori, Garčević ističe da naša privrženost evroatlantskim integracijama nema nijednu dobru alternativu i da je to put kojim, bez obzira na sve, treba da nastavimo da se krećemo.

Upozorio je i da je ovo posljednja prilika za širenje EU za duži period i da je pitanje da li će se ta politika Unije više ikada primijeniti.

POBJEDA: Kako izgleda život u Americi u drugom Trampovom mandatu i što se promijenilo u smislu podrške koju je taj čovjek imao na izborima i sada?

GARČEVIĆ: To zavisi od toga gdje se nalazite. Ovdje gdje ja živim ništa se nije promijenilo, jer ga ovdje niko i ne voli. Ovdje ne možeš da imaš taj utisak. Međutim, kada odete tamo gdje su se lomili rezultati glasanja, vjerovatno se jeste promijenilo. Vidjećemo u novembru, kada budu izbori za Kongres. To će biti prvi znak kako ljudi razmišljaju.

Mnogi ne shvataju da se Amerika mijenja kao i svaka druga zemlja i da ovo nije baš tako neuobičajeno, osim što na čelu države imamo čovjeka koji je u svakom pogledu jedinstven, da ne upotrijebim neku težu riječ. I ranije su u Americi birani vrlo konzervativni predsjednici, poput Ronalda Regana. Ali ono što pravi razliku između te vrste konzervativizma koju su zastupali Regan ili Nikson je to što oni nijesu pokušavali da uruše sistem koji je formiran na osnovu podjele tri grane vlasti. Nijesu radili ono što radi Tramp, a što je, recimo, prisutno kod nas na Balkanu da izvršna vlast preuzima ingerencije zakonodavne i sudske vlasti, da se miješa i komentariše, da dobacuje novinarima, napada štampu, da hapsi novinare.

POBJEDA: Hoćete da kažete da je Tramp Ameriku sveo na nivo prosječne balkanske države?

GARČEVIĆ: Ne bih mogao baš tako da kažem, ali njegovo poimanje politike, način na koji je sprovodi i to kako vidi sebe i svoju ulogu u svemu tome je slična onome kako to rade vlastodršci u državama poput Rusije, Mađarske, Turske itd. Normalno je da sa takvim ljudima on može bolje da sarađuje i da nađe zajednički jezik. On državu posmatra kao jednu veliku kompaniju u kojoj on, kao njen predsjednik, može da radi što god hoće. Divi se ljudima koji na taj način rukovode svojim državama i pokušava da to primijeni i ovdje u Americi. On zapravo urušava američki sistem i one vrijednosti iza kojih je Amerika decenijama stajala. Neko će reći da su to bili interesi, da intervencija u Iraku nije bila dobra i to je tačno. Međutim, nikada nije bilo ovako blatantno, bez imalo uvijanja, ovako sirovo i surovo i to je ono što pravi razliku i što mnogima smeta.

Donald Tramp, FOTO: White House/Official

POBJEDA: Smeta li to i njegovim biračima?

GARČEVIĆ: Postoje diskusije o tome i to se prati, ali teško da možemo da vjerujemo istraživanjima javnog mnjenja, jer su nekoliko puta promašili kada je Tramp u pitanju. Međutim, postoje određene indicije da među tim čvrstim jezgrom MAGA pokreta koje ga je i dovelo na vlast, odnosno ti, uslovno rečeno, bijeli glasači sa Srednjeg zapada koji su zapravo glasali za njega jer su bili nezadovoljni političkim elitama, ekonomijom u Americi i koji su smatrali da Amerika treba da se okrene sebi i da ne interveniše u svijetu, postoji određena doza razočaranja. Ta doza razočaranja proizilazi iz dva razloga. Prvi je sve veća doza intervencionizma u pristupu vanjskim poslovima, bilo da je u pitanju Venecuela, Grenland, mogućnost konfrontacije sa Iranom ili to da će sljedeća meta biti Kuba. Dakle, to je ono što Tramp nije obećavao, nego upravo suprotno. Obećavao je da se neće ponavljati ta vrsta politike koju su zastupali Džordž Buš, Bil Klinton, pa do neke mjere i Barak Obama.

To je jedan element. Drugi je ekonomska situacija koja nije tako dobra kao što je Tramp govorio da će biti. Ne kažem da je potpuno loša i da je baš toliko crna kao što su neki predviđali, ali inflacija je i dalje tu. Trampova politika ima malo osjećaja za one ljude koji su najviše ekonomski ugroženi. Ona je sračunata da omogući veći prihod i profit onima koji su već bogati, a ne da pomogne onima koji su siromašni.

To je jedan segment MAGA pokreta. U drugom segmentu, koji je njemu, takođe, bio vrlo naklonjen, vidi se mnogo veća promjena, a to su glasači iz Latinske Amerike koje je on uspio da privuče. Nakon ovih hapšenja i lova na ljude iz Latinske Amerike, ta vrsta glasača je potpuno razočarana. Oni shvataju da su glasali za nekoga ko će te njihove glasove upotrijebiti direktno protiv njih. Kada se govori o ilegalnim migrantima, uvijek se misli na nekog drugog, a ne na ljude iz tvoje zajednice. Kubanci misle na ove, ovi misle na one, a u suštini kada dođu po njih, onda shvate da to nije tako.

Postoji još jedna stvar, a to je da potpredsjednik Vens više nije u prvim redovima podrške kada Tramp ima nastupe u vezi sa Grenlandom, Venecuelom ili sada sa Iranom. Analitičari smatraju da on na taj način pokušava da se odvoji od politike koju Tramp sprovodi i zadrži podršku tog čvrstog jezgra MAGA pokreta.

U Americi se već razmišlja ko bi mogao da dođe umjesto Trampa i tu se za sada izdvajaju dva potencijalna rivala u okviru Republikanske stranke. Jedan je Džej Di Vens, a drugi Marko Rubio.

Vidjećemo što će biti u novembru. Ne treba očekivati čuda, ali treba pomjeranje ka Demokratama. Vjerovatno je da će Demokrate da povrate Kongres, ali to neće biti dovoljno za Trampov impičment.Potpredsjednik SAD Džej Di Vens, FOTO: White House/OfficialPOBJEDA: Vidimo da su Amerikanci Trampovu borbu sa ilegalnim migrantima počeli da plaćaju sopstvenim životima. ICE agenti su u Minesoti ubili dvoje američkih državljana…

GARČEVIĆ: To u Minesoti je vrlo specifična situacija. Način na koji policija drastično sprovodi silu je čak i za Ameriku nezamisliva. Ovdje policija u većini slučajeva neće ni da vas kazni ukoliko vas recimo zaustavi zato što razgovarate telefonom dok vozite, već vas samo opomene. Ali se isto tako zna u kojim situacijama oni mogu da pucaju. Međutim, u slučaju Minesote je riječ o tome što ti ljudi koji su ubijeni nijesu bili imigranti, već bijeli ljudi i rođeni Amerikanci kojima su ovi iz MAGA pokreta bili uzor. Ta brutalnost, kao i pokušaj laži ministra unutrašnjih poslova u situaciji kada postoje snimci i kada se vidi da je došlo do prekoračenja ovlašćenja su izazvali burnu reakciju u Minesoti i tom djelu Amerike, a to je upravo onaj dio Amerike iz koga dolazi najveća podrška Trampu. Upravo to bi moglo da bude prelomni momenat u kome bi najveći broj Trampovih glasača u novembru mogao da se okrene protiv njega. S druge strane, dvoje novinara koji su izvještavali iz Minesote su uhapšeni. U Americi je do sada bilo nezamislivo da se novinare hapse zbog izvještavanja. I na taj način Amerika globalno urušava sopstveni imidž. Što sad neki američki diplomata može nekom da kaže i da mu pripovijeda o tome kako treba da radi ovo ili ono. Što on može, kada taj sa druge strane može da mu kaže: pa to se uprava dešava kod vas. Dešavaju se mnogo gore stvari nego što su se dešavale u nekim drugim zemljama. Dešava se to da predsjednik države na pres konferenciji novinara nazove „malom svinjom“. Da se takve scene dešavaju u nekoj drugoj zemlji, Amerika bi to, do prije neku godinu, uzimala kao primjer diktature.

Sa druge strane, u Republikanskoj stranci nema puno ljudi koji imaju kičmu i hrabrosti da se tome suprotstave, iako mnogi od njih smatraju da ovo nije politika koja bi na dugi rok mogla da donese dobrobit samoj stranci i njima.

POBJEDA: Kažete da u Republikanskoj stranci nema puno ljudi koji imaju kičmu. Gdje je kičma aktuelnim evropskim liderima u odnosu na Trampa i njegovu politiku?

GARČEVIĆ: Ta politika popuštanja koju sprovodi Evropska unija kratkoročno može da donese određenu vrstu dobiti. Međutim, predsjednik Tramp ne poštuje one koji mu povlađuju i popuštaju jer smatra da su slabi, a prema slabima se ponaša osiono i grubo. Na taj način on tretira sve tradicionalne saveznike Amerike u Evropi. On ih smatra slabim i zavisnim od Amerike i tretira ih kao neke drugorazredne političare. To će da traje sve dok se neko ne suprotstavi i pokaže da može da bude ravnopravan. Kanada je imala vrlo ozbiljno sukobljavanje sa Trampom i taj odnos još nije izglađen. Nijesam primjetio da su Kanađani enormno stradali zbog toga što je Kanada zauzela takav stav. Njima je jasno da Kanada zavisi od Amerike koliko i Amerika od Kanade.

Sa druge strane, čuli ste što je Mark Rute izjavio i kakva je bila njegova reakcija u Evropskom parlamentu kada je govorio o tome da Evropa ne može da bude samostalna i da razvije stratešku autonomiju. Ja ne kažem da Evropa može odmah da razvije stratešku autonomiju. To je stvar koja je već dugo vremena u vazduhu i bilo je pokušaja, ali su ti pokušaji bili bezuspješni iz više razloga. Prije svega zbog različitih interesa u samoj EU i među evropskim partnerima, različitih pogleda na odnose sa Amerikom i na to kakvu ulogu Evropa treba da ima globalno i na evropskom kontinentu. Međutim, ja se slažem sa onima koji upozoravaju da ovo treba da se shvati kao posljednja opomena, jer i kada Tramp ode, odnosi između Evrope i Amerike više nikada neće moći biti isti. Nova generacija američkih političara koja dolazi i koja će zamijeniti Trampa nije ona generacija političara koja pamti vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i vrijeme kada je NATO formiran. To su novi, mladi ljudi koji imaju drugačija promišljanja, koji drugačije sagledavaju svijet i globalne odnose. Oni smatraju da su prioriteti američke politike odnosi sa Kinom, sa Indijom. Oni definitivno neće biti tako brutalni i tako omalovažavajući prema Evropi i evropskim saveznicima, ali nikada više neće biti one vrste entuzijazma za ideje o evroatlantskoj perspektivi i evroatlantskom savezu. Taj savez će vjerovatno preživjeti, ali će njegova sadržina biti drugačija. Evropa na to treba da se pripremi na način što će raditi na izgradnji sopstvene autonomije.

Tramp i Rute, FOTO: NATOPOBJEDA: Je li Evropa uopšte svjesna toga da poredak na koji je navikla nestaje i da više ne može da ga zadrži?

GARČEVIĆ: Ako govorimo o EU i evropskim partnerima u NATO, uloga EU globalno definitivno slabi. Slabi iz nekoliko razloga. Prije svega zato što EU unutar sebe ne uspijeva da pronađe modus vivendi i na koji način će sve članice EU zadržati jedinstvo oko nekih strateških pitanja. A najvažnije strateško pitanje je trenutno to kakvu će bezbjednosnu politiku EU da gradi. Da li će ta politika biti u okviru NATO-a i kog NATO-a, ili će biti van NATO-a. Da li EU ima mogućnosti da to uradi i, ukoliko želi to da uradi, što je sve potrebno da bi se to uradilo. Potrebno je prevazići nekoliko stvari, prije svega kada je u pitanju nuklearno odvraćanje. EU i evropski saveznici u NATO-u u postojećim uslovima nemaju mogućnost da igraju ozbiljnu ulogu u tome. Oni moraju da izgrade dodatne kapacitete kako bi sa dvije zemlje koje sada imaju nuklearno naoružanje i koje su u okviru evropskih saveznika NATO-a, a to su Velika Britanija i Francuska, i uz podršku nekih drugih zemalja, promijenili svoje stavove u odnosu na politiku odvraćanja nuklearnim naoružanjem. Treba dosta toga da se uradi i da se promijeni u odnosu na sadašnji pristup. Tu je i pitanje potrošnje na odbranu. Dosadašnja potrošnja jedva prelazi dva odsto u nekim zemljama. Novi cilj je pet odsto, a neki ozbiljni eksperti smatraju da ni tih pet odsto za evropske saveznike nije dovoljno. Posebno je važno i povezivanje industrija koje se bave proizvodnjom naoružanja. Mnoge stvari treba da se uvežu kako bi se podigli ti kapaciteti, a to zahtijeva jasnu viziju i to da sve članice EU iza toga stoje.

POBJEDA: Imaju li aktuelni lideri u EU prvo tu viziju o kojoj govorite, a onda i kapacitet da sve to realizuju?

GARČEVIĆ: Nemaju. U okviru EU postoje dvije-tri struje. Velika Britanija je Evropi potrebna u ovom bezbjednosnom aranžmanu. Ako bi se takav bezbjednosni aranžman pravio, onda bi Velika Britanija morala biti dio tog aranžmana. U tom kontekstu se već prepoznaje neki trougao Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Francuska se odavno zalaže za tu vrstu strateške autonomije EU i još od De Gola smatra da to treba učiniti, ali za to nije postojala volja i jedinstven stav EU. Tim idejama bi mogli da dodamo i zemlje Beneluksa, Dansku, Holandiju, Norvešku itd. Međutim, postoje i one zemlje poput baltičkih ili Poljske, koje smatraju da bez Amerike tu ne može ništa da se uradi. Onda imate Mađarsku, Bugarsku i Grčku.

Ideja da nešto treba da se uradi postoji, ali kada ta ideja treba da se razrađuje, tu se onda ocrtavaju velike razlike.

EU se, po meni, nalazi na raskršću u odnosu na to kakva treba da bude i koliko će biti uticajna u globalnim odnosima u budućnosti. Pritisak koji dolazi iz Amerike doveo je do nekih pomjeranja prema Kini u ekonomskom i drugom smislu. EU i Indija su prije nekoliko dana sklopile sporazum o trgovini. EU je to isto uradila i sa zemljama Južne Amerike. To se sve dešava kao reakcija na pritisak iz Amerike. Međutim, kad se jednom postave te stvari i kada zažive, to kasnije teško da možete da promijenite. Dakle, već su postavljene neke stvari da odnosi u budućnosti više nikada ne budu isti.

Ovo sa Trampom je tektonski poremećaj u globalnim odnosima koji može da se poredi sa krajem Hladnog rata i krajem svijeta koji je podijeljen na dva bloka. Sve što se sada događa dovodi do nekog novog pregrupisavanja snaga i vidjećemo kako se ko snašao.

POBJEDA: Kako će se snaći Crna Gora?

GARČEVIĆ: Za male države je svako vrijeme vrijeme neizvjesnosti, a ovo sada je naročito izazovno. Meni se čini da ono što je Crna Gora do sada radila u smislu privrženosti evroatlantskim integracijama i dalje nema nijednu dobru alternativu. Nemate mogućnost izbora, jer ako se bavite vanjskom politikom, onda slijedite ono što je najrealnije i što je najmanje bolno. Svaki drugi pristup bio bi hazarderski.

Crna Gora kao mala zemlja treba da se priključi svim drugim zemljama koje zastupaju ideju da međunarodni odnosi treba da se zasnivaju na međunarodnom pravu. Te norme, bez obzira što se danas krše, treba da ostanu. Međunarodne institucije treba da se ojačaju i u tom pogledu smo opet blizu većini zemalja EU koje zastupaju slične stavove. Tu je naravno i regionalna saradnja kojom Crna Gora mora da se bavi.

POBJEDA: Kako biste okarakterisali način na koji se sada bavimo tim pitanjem, naročito u kontekstu odnosa sa Hrvatskom?

GARČEVIĆ: Na regionalnoj osnovi smo lutali. Lutali smo tako što smo se bespotrebno svađali sa onim koji nam trebaju. Ja ne govorim o nekim strateškim i nacionalnim interesima, već o nepotrebnim stvarima koje iritiraju. Hrvatska može da zaustavi Crnu Goru, kao što i Bugarska može Sjevernu Makedoniju.

POBJEDA: Hoće li se to desiti, što mislite?

GARČEVIĆ: Ne vjerujem da će se to desiti, zato što će u ovom slučaju biti mnogo jači pritisak Njemačke. Ako je ovo dio geostrateške odluke iza koje stoje Njemačka i Francuska, koliko se onda Hrvatskoj isplati da u takvim okolnostima sebe stavlja u situaciju da ona bude meta kritika. To je nešto što sada prevazilazi naše regionalne odnose. Možda Hrvatska odluči da, bez obzira na sve, igra na tu kartu, ali bi to bilo previše rizično i za njih i za nas. Prije bih rekao da će oni pokušati da sebe obezbijede što više u direktnim bilateralnim razgovorima sa Crnom Gorom. Mi smo, kao što sam već rekao, u nekim stvarima bespotrebno istrčavali i izazvali reakciju koja ne bi bila takva da smo bili pametniji. Ne vidim logiku zašto se zateše oko Morinja, oko bazena u Kotoru i sličnih stvari, jer je to potpuno iluzorno. Sa druge strane, o nekim drugim stvarima, poput broda „Jadran“ i razgraničenja na Prevlaci, treba da pregovaramo i za te stvari postoje međunarodne institucije i sud. Može se naći način na koji će se to riješiti.

Kada već govorimo o regionalnoj politici, i ta vrsta snishodljivosti prema onima koji su na vlasti u Beogradu je, takođe, autogol. To se povremeno jasno vidi, a često se ne vidi tako jasno.

Ulazak Crne Gore u EU moguć u paketu sa Ukrajinom

POBJEDA: Fridrih Merc je nedavno izjavio da je Rusija evropska zemlja i da EU mora pronaći ravnotežu u odnosima sa Moskvom. Otkud taj zaokret u retorici? Primoravaju li Trampovi potezi EU da od svog najvećeg neprijatelja pravi novog saveznika?

GARČEVIĆ: Ako bismo gledali politiku Njemačke prema Rusiji, trebalo bi da se vratimo u 19. vijek. Njemačka je uvijek tragala za tim da na nekim način uspostavi odnose sa Rusijom. Rusija ne može da se izbaci iz Evrope, ona je dio nje i dio tog evropskog miljea. Način na koji će se sarađivati sa Rusijom zavisi od toga na koji način će se završiti sukob u Ukrajini i što će se desiti nakon tog sukoba.

Međutim, po meni, harmonični odnosi između EU i Rusije nijesu mogući u neko dogledno vrijeme i dok je Putin na čelu Rusije. Naravno, u politici je sve moguće, ali kako sada stvari stoje, čini se da će se ova vrsta otvorenog sukobljavanja, ukoliko dođe do zamrzavanja konflikta, biti zamijenjena nekom vrstom nestabilne multipolarnosti u Evropi. Imaćemo Rusiju koja će pokušati da se uključi. Ali povjerenje je narušeno, a da bi se ono ponovo izgradilo potrebno je vrijeme i potrebni su drugačiji akteri. Osim toga, mi ne znamo kakva će ruska politika biti prema nekim drugim zemljama u Evropi, kao što je Moldavija. Ne znači da su potencijali za tenzije otklonjeni, oni samo mogu da se pretvore u nešto drugo.

Ne čini mi se da će odnosi između Rusije i EU biti bolji nakon zaustavljanja rata u Ukrajini, naročito ako Ukrajina bude primljena u EU, što može da se desi i može da se desi da to bude zajedno sa Crnom Gorom.

Ilustracija, FOTO: Shutterstock

POBJEDA: Smatrate li da je to fer? Čemu onda priča o regati i zaslugama?

GARČEVIĆ: Nijedno proširenje od kada EU postoji nije bilo na osnovu toga što je neko popunjavao one boksove što je sve uradio. Svaka odluka o proširenju je prije svega bila geopolitička. Takva će biti i ta o uključivanju Ukrajine, ako do nje dođe. Ne kažem da će sto posto doći do nje, ali tako izgleda. Sa ulaskom Ukrajine i takvih država, sam karakter EU će se promijeniti što opet, po meni, može da ojača one ideje o kojima sam pričao.

Međutim, što se tiče Crne Gore bolje da budete u EU u tom kontekstu i na taj način, nego da budete van nje. Jer ako se proširenje sada desi i ako Crna Gora bude dio te jednačine, na neko novo širenje će se dugo čekati, ako ga uopšte i bude.

Američki ciljevi na Grenlandu su mogli biti ostvariti bez pompe, ali to nije stil koji jednom narcisoidnom čovjeku odgovara

POBJEDA: Zašto je Americi važan Grenland i u kojoj mjeri se aktuelna američka administracija po tom pitanju razlikuje od prethodnih, s obzirom na to da ideja o kupovini tog ostrva nije izvorno Trampova i da ona u Americi postoji još od sredine 19. vijeka, a da je aktuelizovana krajem Drugog svjetskog rata?

GARČEVIĆ: Tramp voli da je stalno pod reflektorima i u centru pažnje. Sve što radi on radi na način da ga to dovede u centar pažnje. Tako da u tom smislu teško možemo da predvidimo što će se sve dešavati u ovoj godini i kakve sve situacije poput ove sa Grenlandom možemo da očekujemo.

Kada je riječ o Grenlandu, ako bismo stavili sa strane tu vrstu Trampovog pristupa tom pitanju, možemo reći da je to ostrvo strateški važno za Ameriku, a važno je i zbog svojih prirodnih resursa. Ni jedno ni drugo zapravo ne zahtijeva to da fizički Amerika posjeduje Grenland. Amerika je tokom Drugog svjetskog rata okupirala Grenland, ali je to bilo sa razlogom, jer je Njemačka okupirala Dansku. Da ne bi okupirala i Grenland i na taj način došla do ispred vrata Amerike, Amerika je ušla u Grenland. Nakon rata, kada su se okolnosti promijenile, Grenland je vraćen Danskoj. Na to Tramp misli kada govori kako je Grenland nekada bio američki i kako ga je Amerika vratila. To je trajalo kratak period i postojao je jasan geopolitički razlog zašto se to dogodilo.

Sa današnjeg stanovišta, prije svega bezbjedoosnog i sve većeg ekonomskog značaja tog regiona, kao i takmičenja zemalja da se što više približe Arktiku, Amerika smatra da je to za nju geopolitički izuzetno važno. Međutim, postoji NATO, postoji Danska koja je članica NATO-a, postoji veći dogovor u NATO-u i postoji baza koju Amerika ima na Grenlandu. Postojao je formalni okvir kroz koji se o tom pitanju moglo diskutovati. Moglo se diskutovati u smislu da se pojača prisustvo Amerike, da se promijeni priroda prisustva Amerike u bezbjednosnom smislu. I Danska i NATO su bili spremni da to urade i u tom smislu je Amerika kucala na otvorena vrata. Na drugoj strani je korišćenje prirodnih resursa. Tačno je da je Kina u posljednjih par godina potpisala nekoliko ugovora sa Grenlandom oko korišćenja prirodnih resursa. Međutim, to nije te razmjere i nije zatvorilo vrata Americi da, zajedno sa Danskom i Grenlandom, uđe u neku vrstu istraživanja i korišćenja tih resursa. Dakle, ciljevi su se mogli ostvariti na drugačiji način, bez mnogo pompe i bez sirovosti i grubosti. Ali u tom slučaju ne biste bili u centru pažnje i ne biste imali sve ono što jednom narcisoidnom čovjeku godi. Znači, postoje realni interesi i o njima se moglo diskutovati i dogovarati. Način na koji je Amerika tome sada pristupila je stil koji predsjednik Tramp njeguje.