Video
Ovako snažna crnogorska emigracija u Južnoj Americi treba pažljiv, sistematičan i istrajan odnos matične države i njenih najodgovornijh institucija, kaže dr Srđa Martinović univerzitetski profesor, autor tri knjige i velikog broja naučnih radova objavljenih na nacionalnom i međunarodnom nivou, piše Pobjeda.
Preporučeno
Nedavno se vratio iz posjete Latinskoj Americi, gdje je održao predavanja o Balkanu, Crnoj Gori, njenoj istoriji, emigraciji i identitetu crnogorskog naroda u Argentini, Urugvaju i Čileu. Posjetio je i najznačajnije crnogorske kolonije i udruženja. U Buenos Ajresu mu je uručena povelja o počasnom članstvu u argentinskom društvu Crnogoraca.
“Dugo očekivani susret sa potomcima crnogorskih iseljenika u Južnoj Americi, koje sam dobrim dijelom upoznao i tokom njihovih posjeta zemlji predaka, doživio sam kao put kroz vrijeme, to je za mene bio susret sa starom Crnom Gorom, kao odraz u ogledalu vijek ranije. Odraz koji nije izmijenio svoju suštinu i crnogorsku dušu uprkos drugačijem ambijentu u kojem se oblikovao više od pola vijeka, a često i znatno više kroz dvije, tri pa čak i više generacija. Zemlja pampi i gaučosa ostavila je pečat na crnogorske ljude, ali im nije oduzela snove da još jednom vide otadžbinu. Put u Južnu Ameriku je bio i put emocija, na koje sam nailazio na svakom koraku tokom obilaska crnogorskih kolonija. Ne možemo da se otrgnemo utisku da smo razgovore započinjali kao potpuni stranci, a da smo ih nakon par minuta vodili kao stari znanci i najbliži krvni srodnici”, kazao je Martinović.
Potomci crnogorskih iseljenika su duboko inkorporirani u južnoameričko društvo bilo u Argentini, Urugvaju, Čileu, Paragvaju, Boliviji ili nekoj drugoj zemlji.
“Oni nemaju dilemu, ponosni su na svoje crnogorske korijene, njeguju tradiciju starog zavičaja. Po svom kulturološkom habitusu i načinu života oni su Argentinci, Urugvajci, ali po svome etničkom korijenu oni su Crnogorci. U razgovoru sa njima oni svoje stavove otvoreno i nedvosmisleno saopštavaju. U prilog tome ide činjenica da su 1917. godine nazvali mjesto u kojem su živjeli La Montenegrina, a nekoliko decenija kasnije i školu su nazvali crnogorskim imenom, imali su svoje organizacije, pa čak i političke stranke koje su uvijek imale i nacionalni i etnički predznakcrnogorske. Međutim, centralna tema moje posjete bilo je upoznavanje sa istorijom zemlje porijekla, kao mosta koji spaja dva kraja svijeta istog emotivnog konstrukta, znanje o porijeklu kao emotivna satisfakcija za predugu patnju za otadžbinom toliko generacija prije”, navodi Martinović.
Kako je dodao, intenzitet odnosa Crne Gore sa zelenim kontinentom se povećao i prirodno bi bilo da državne institucije reaguju na ove potrebe međusobnog povezivanja.
“Prisustvo jednog diplomatskog predstavništva na jednom kontinentu je nužni minimum. Sve veće interesovanje potomaka crnogorskih iseljenika za zemljom porijekla nametnuće potrebu da se makar ljudski kapaciteti Ambasade u Buenos Ajresu ojačaju, da se osnaži i razvije konzularna mreža u svim državama u kojima žive crnogorski potomci”, zaključio je Martinović.
