Črnogorski jezik: kaj, od kdaj in zakaj / Crnogorski jezik: što, od kada i zašto

Piše

Prof. dr Marko Snoj, Slovenačka akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana

Uvodno ističem, da sam imao  zadnjih 30 godina dobre kontakte s praktično svim nacionalnim institutima za jezik i s praktično svim akademijama na području nekadašnje Jugoslavije, i da nijesam ni s jednom od tih institucija bio uključen u bilo kakav finansijski posao. Istakao bih da je moje profesionalno usmjerenje uporedno, tj. razvojno i istorijsko jezikoslovlje a ne sociolingvistika te da je takav i moj pogled na fenomen književnih jezika koji su reafirmisani iz nekadašnjeg srpskohrvatskog.

Govori, dijalekti i jezik se tokom razvoja mogu stapati u jedinstven jezik po principu konvergencije. Śetimo se latinskog koji je bio mali jezik Rima i bliže okoline, a stoljećima rimske ekspanzije postao je jezik imperija, govorili su ga u većem dijelu Zapadne i manjem dijelu Istočne Evrope. U svojoj ekspanziji nije apsorbovao samo genetsko srodnu oskijštinu, umbrijštinu, pikenštinu i venetščinu, nego i prilično udaljenu galsku keltštinu i sasvim nesrodne jezike, kao npr. etrurski. I kada se neki jezik previše raširi, kada ne prenese više vlastite težine, onda se po načelu divergencije razdvoji na više manjih entiteta. Opet spomenimo latinski, koji se u srednjem vijeku raspao na razna romanska narečja, iz kojih su se razvili današnji rumunski, italijanski, furlanski, retoromanski, francuski, katalonski, kastiljanski španski i portugalski; ako se ograničim samo na službene neću spomenuti melenorumunski, cincarski, provansalski, aragonski i mnoge druge, koji nemaju status državnih ili službenih jezika, iako neki imaju zavidnu književnu tradiciju.

Pojednostavljeno rečeno, imamo sličnu situaciju i na Balkanu. Uz crkvenoslovenske redakcije srednjega vijeka i predvukovskog perioda, koji je bio ograničen na pisani prenosnik i sakralno korišćenje, te slavenosrpskog 18. i 19. stoljeća, ljudi su u centralnom dijelu Balkanskog poluostrva govorili razne i međusobne prilično različne štokavske dijalekte. Prvi uspješni pokušaj povezivanja tih idioma u više ili manje jedinstven književni jezik dosegao je Vuk Stefanović Karadžić, prije svega sastavivši Srpski rječnik (1818, drugo izdanje 1852), za što ga je u Beču potaknuo slovenački rođak Jernej Kopitar. Karadžić, po rodu Srbin, jezik je nazvao srpski, i u njega je uključio elemente i nesrpskih štokavskih područja. Na širokoj lepezi varijantnosti, koje su u 19. stoljeću nudili različiti štokavski govori, često se odlučivao za varijante svojstvene njegovom istočnohercegovskom dijalektu. I zbog toga je kao književni standard uveo njemu vlastitu ijekavicu. S Vukom je započeo konvergentni period centralnobalkanskog slovenskog, tj. štokavskog idioma, bar  na nivou knjižnog jezika. Štoviše: štokavizacija je apsorbovala čak i  književnu kajkavštinu i čakavštinu, koji od tada kao književni jezici rapidno zamiru. Na južnoslovanskom śeveru zaustavlja se tek na slovenačkoj granici, a na jugu počinje preovlađivati i na torlačkom području, a ne prodire u makedonsko-bugarski prostor, koji predstavljaju istočnojužnoslovenski jezički kontinuum.

Konvergencija se nije nikada zaključila. Ekavski govornici istočnog i śevernog dijela srpskog etničkoga prostora, posebno građanske elite Beograda i Vojvodine, nijesu nikada prihvatile ijekavštinu, jer je prirodnog govornika ekavice, takoreći, nemoguće naučiti izrazno bogatijem ijekavskom. Tako npr. netonemskog govornika torlaštine nije moguće naučiti novoštokavske foneme silaznoga i uzlaznoga akcenta. Po konvergenciji nastali srpskohrvatski književni jezik 19. i 20. vijeka većinu je vremena živio s dva standarda, ijekavicom i ekavicom. U drugoj polovini 20. vijeka ijekavica je bila u zvaničnoj upotrebi u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, a ekavica u Srbiji. Oba književnojezička standarda su se međusobno razlikovali još u mnogim pojedinostima, od upotrebe različite leksike za istu stvarnost (žlica : kašika; uvjet : uslov; vlak : voz; kruh : hleb), tvorbenih procesa (informirati : informisati), pa do sintaktičkih konstrukcija, npr. korišćenje infinitiva (hoću ići : hoću da idem). Za oba književnojezička standarda su brinuli centar Matice hrvatske u Zagrebu i Matice srpske u  Novom Sadu, koji nijesu nikada našli pravi i adekvatan način zajedničkog života i rada. Raspadom Jugoslavije 1991. očekivano su započeli divergentni procesi, koji s uspostavljanjem nacionalnih država logično rezultiraju proglašenjem sopstvenih državnih jezika. Nikako se, razumije se, nije moglo očekivati, da bi razvoj pojedinog književnog standarda, koji je ipak do određene mjere regulisan, mogao teći po pravilima i uputstvima iz druge, donedavno možda čak neprijateljske države, zato su iz srpskohrvatskih standarda niknuli državni jezici (po abecednom redu) bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, pri čemu su se naročito prva tri intenzivnije oslonila na svoju predvukovsku tradiciju, koju je do tada zatirao konvergentni model, a srpskom to nije bilo potrebno, jer se srpski standard već u osnovi više zasnivao na stvarno govorenom srpskom građanskih elita.

Crnogorski, koji je u osnovi ijekavski – nije mogao ostati pod srpskim okriljem, jer je književni srpski ekavski. Takođe se nije mogao osloniti na hrvatski ijekavski, jer on ne dozvoljava pisanje ćirilicom, osim toga je leksički, fonetski, tvorbeno i konstrukcijski prilično udaljen od crnogorskog, kao što je i od srpskog (kašika, uslov, informisati, hoću ići). Slično važi i za bosanski, koji se od preostalih jezika, nastalih po divergentnom razvoju srpskohrvatskog, razlikuje prije svega po velikom broju orijentalnih elemenata. S činjenicom da neke crnogorske tipične karakteristike nijesu bile prihvaćene u konvergentni srpskohrvatski standard (npr. jekavska jotacija tipa đed, śeme ili opšta relativna poveznica te u slučajevima tipa vidim čovjeka te mi je prodao sliku), da su neke druge posebnosti za govornike preostalih srpskohravstkih standarda djelovale bar neobično ili arhaično (npr. izrazite razlike između kratkih i dugih vokala, korišćenje irealnog imperfekta tipa hoćah doći), te uz predvukovsku književnu tradiciju – ponovno je uspostavljanje crnogorske državne samostalnosti nužno dovelo i do jezičkog osamostaljenja. Iako je crnogorski jezik veoma sličan i srpskom, bosanskom i hrvatskom, ima ipak i dovoljno distinktivnih karakteristika za svoj život. Svoj, ali ne potpuno samostalan u odnosu na ostale štokavske jezike. Kao što  ljudi nijesu nikad samodovoljni, tako i jezici nijesu nikad potpuno samostalni. Iz bližeg ili daljeg okruženja te globalnih jezika svakodnevno se obogaćuju i primaju nešto novo.

Sociolingvistični pristup postojanju crnogorskog jezika mogu sažeti u tri misli. (1) U crnogorskom ustavu piše da je crnogorski jezik službeni jezik u Republici Crnoj  Gori. Znači crnogorski jezik je fakt koji crnogorska država priznaje najvišim pravnim aktom, a time ga priznaju i sve države koje su priznale samostalnost države Crne Gore. (2) Crnogorski jezik je normiran i znači stasao za književnu upotrebu: ima svoj pravopis i svoja pravopisna pravila, tako da njegovi korisnici znaju kako ga koristiti u službenim i formalnim govornim situacijama. (3)  Postojanje crnogorskog jezika priznaje praktično sva svjetska lingvistička zajednica.