Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjeća da je Bukovica, seosko područje udaljeno oko 60 kilometara od Pljevalja, do početka devedesetih bila pretežno naseljena Bošnjacima i Muslimanima. U periodu od 1992. do 1995. godine, kako navode, u tom kraju sprovedeno je etničko čišćenje.
“Prema dostupnim i dokumentovanim podacima, raseljena su 24 sela, a oko 90 porodica sa približno 270 članova je protjerano ili izbjeglo. Ubijeno je šest civila, dvije osobe su izvršile samoubistvo zbog posljedica torture i zlostavljanja, 11 osoba je oteto i odvedeno u zatvor u Čajniče, dok je blizu 70 civila bilo izloženo fizičkoj torturi, uključujući teška zlostavljanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Planjsko, a brojna domaćinstva su opljačkana i uništavana. Za ove zločine u Crnoj Gori niko nije pravosnažno osuđen”, saopštila je saradnica na programima u CGO Maja Marinović.Ona podsjeća da je jedini slučaj koji je dobio sudski epilog, ubistvo Džafera Đoga, kvalifikovan kao ubistvo iz niskih pobuda i nacionalne mržnje, a ne kao ratni zločin. Osuđeni Majoš Vrećo je kasnije amnestiran, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti.
“Zahtjev za pokretanje istrage Viši državni tužilac podnio je tek krajem 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju, a istraga je okončana 2010. godine. Optužnica za zločin protiv čovječnosti podignuta je protiv sedam osoba – pet pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije i dva pripadnika rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Zvanično obrazloženje njihovog prisustva u Bukovici bilo je čuvanje granice i potraga za skrivenim oružjem”, istakla je ona.
Nakon višegodišnjeg postupka, svi optuženi su pravosnažno oslobođeni. Pitanje komandne odgovornosti i eventualnih nalogodavaca nikada nije bilo predmet istrage. Država Crna Gora je 2008. godine potpisala sudsku nagodbu i isplatila oko pet miliona eura odštete za 247 osoba koje se smatraju žrtvama ili članovima njihovih porodica, čime je, kako ocjenjuju u CGO-u, odgovornost praktično prebačena sa krivične na finansijsku ravan.
“Istovremeno je pokrenut projekat rekonstrukcije uništenih kuća i infrastrukture, ali se, uprkos uloženim sredstvima, vratio zanemarljiv broj porodica, što dodatno svjedoči o dubini posljedica koje su ovi zločini ostavili na lokalnu zajednicu”, napominje Marinović.
Tužilaštvo je razloge napuštanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva opisalo kao rezultat sistematskog zlostavljanja, dok je odbrana tvrdila da je riječ o ekonomskim migracijama iz zabačenog stočarskog kraja, što, kako navodi u Marinović, demantuju brojna svjedočanstva. Sudska dokumentacija o ovim događajima integralno je predstavljena u publikaciji CGO-a „Proces suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori – Slučaj Bukovica“.
CGO ukazuje i na posljednje aktivnosti Specijalno državno tužilaštvo (SDT), uključujući usvajanje Plana postupanja, kao i izmjene Zakonika o krivičnom postupku iz juna 2024. godine, kojima je omogućeno korišćenje dokaza prikupljenih pred Haškim tribunalom i Međunarodnim rezidualnim mehanizmom. To, kako ocjenjuju, predstavlja važan, ali zakašnjeli iskorak u odnosu na raniju institucionalnu pasivnost.
Ostaje, međutim, otvoreno pitanje da li je riječ o istinskoj posvećenosti pravdi ili pokušaju ispunjavanja obaveza u procesu evropskih integracija, s obzirom na to da je procesuiranje ratnih zločina dio završnih mjerila za Poglavlje 23. Protok vremena dodatno otežava utvrđivanje odgovornosti, jer ključni svjedoci i žrtve umiru, a sjećanja blijede.
Zločin u Bukovici, kao i druga stradanja tokom devedesetih, i dalje je nedovoljno prisutan u obrazovnom sistemu. Istraživanja pokazuju da manje od polovine građana (49,7 odsto) smatra da su se ratni zločini desili na teritoriji Crne Gore, dok među mladima 38,6 odsto vjeruje da ih je bilo, a od tog broja 42,5 odsto zna za zločin u Bukovici.
Iz CGO-a poručuju da vladavina prava podrazumijeva dosljedno i nepristrasno procesuiranje svih ratnih zločina, bez obzira na vremensku distancu ili politički kontekst.
Preporučeno
“Efikasno utvrđivanje odgovornosti i njegovanje kulture sjećanja ostaju ključni preduslovi za jačanje povjerenja u institucije i izgradnju funkcionalnog demokratskog društva”, zaključila je Marinović.
Video