Video
Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike čuti. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto, kazao je Oleg Korenj.
Ne govore
“Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku s tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece sa autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu, dali smartfone, odnosno tablet”, kaže Korenj.
Ta djeca, dodaje, praktički sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima) i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
“Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša. Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gadžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja. Ipak, slijedi jedna od kratkih priča”, ističe Korenj.
Djevojčica, jedna godina i tri mjeseca, živi u Njujorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra.
Ispred ekrana
“Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. mjeseca kada je dijete počelo jesti u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu djevojčica je praktički sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gadžete su sakrili od djeteta”.dodaje.
Preporučeno
“Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti. Ali, vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom. Krenuli su na terapiju. Razumijem dakako kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu, no svejedno se ne prestajem pitati: je li moguće da se u „spektru“ naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao ‘pseudoautizam’?”, navodi Korenj za lib.komarovskiy.net.
