Jedna od bijednih laži koju Knežević ponavlja je ta da u logoru Morinj u Crnoj Gori nije bilo zlostavljanja, ni ubianja logoraša iz Hrvatske. No, crnogorski sud, logoraši i brojni mediji navode da su u tom mjestu počinjeni odvratni zločini nad Hrvatima., bilo je pretučenih, ubijenih…

Jedan od onih koji je bio žrtva Morinja je naš poznati glumac Nikša Kušelj, koji je 2020. govorio za Dubrovački vjesnik.

“Još u ljeto, negdje od polovice kolovoza te 1991. godine, sve je bilo nekako pusto i prazno u Cavtatu. Osjećalo se nešto u zraku i sve je vuklo k tome da će se uskoro nešto dogoditi”, tim riječima Kušelj počinje svoju ratnu priču proživljenu te, u njegovim sjećanjima ne tako davne, 1991. godine.

“Zapravo se najbolje sjećam tih prvih dana listopada, kad je nas desetak, među kojima su bili moji tada najbolji prijatelji, čitava moja ekipa Ivica, Riki, Pepo, Baldo……ostali sami negdje na prvoj liniji. Nas je bilo samo desetak i bilo je nevjerojatno zaustaviti tako jednu armiju kad smo vidjeli koliko ih dolazi prema nama. Izbjegli smo smrt po nekoliko puta, a te datume smo počeli slaviti kao rođendane. Neviđena sreća je bila da smo se se izvukli, a žao mi je da se zapravo nikad nismo više okupili u punom sastavu. Žao mi je zbog toga. Nakon toga je došao pad Konavala, pa Zvekovica…”, priča Kušelj o prvim cavtatskim ratnim danima.

Malo tko zna da je i Nikša bio jedan od mnogih koji su završili u zloglasnom crnogorskom logoru Morinj, a o čemu prvi put govori:

“Mislim da je to bilo na moj 20-ti rođendan, došli su do moje kuće, blokirali su susjedstvo tri vojnika i oficir. Tražili su da se predam. Sjećam se bila je puna kuća, svi moji. Tražili su da izađem vani i izašao sam. Na ispitivanju sam bio 4-5 dana. Tražili su od mene da pristanem na suradnju, da kažem gdje je oružje i te neke stvari kojih ustvari nije ni bilo. Tražili su, ustvari, da radiš da ‘otkucavaš‘ za njih da tako to kažem.

“Naravno, nisam pristao i završio sam u Morinju. I zapravo se sjećam svega iz logora. Najviše se sjećam ljudi, lica, rečenica. Već dugo vremena me nosi ta ideja da je to jedna više filmska priča čije segmente imam, a ne priča koju ću ovako nekome ispričati. Zapravo se dobro sjećam prvih večeri, sjećam se kontejnera, sjećam se Grge Miličevića koji je prvi rekao – ej netko nas čeka vanka. Sa mnom je bio Riki Kužnin, s njim sam išao zajedno u cijelu osnovnu školu, djetinjstvo sam proveo s njim i kada sam njega vidio bilo mi je dirljivo. Držao se odlično, bio je jako pametan i hrabar. S nama je bio i Vlaho Varamenta, mislim da je on bio najmlađi. Svi su se poprilično dobro držali. Bili su pribrani i nismo ulazili u bilo što a što bi oni mogli shvatiti kao izazivanje. Bilo je jako važno u tim nekim situacijama ne davati povoda, jer je povod mogao biti bilo što. Bilo je jako zvjerskog maltretiranja, bilo je i nekih stvari koje te obilježe za cijeli život”, prisjeća se Nikša tih dana logora u Morinju koja se jednostavno ne daju izbrisati iz sjećanja, pa nastavlja:

“Ostanu ti sjećanja na prekrasne ljude koji su to podnijeli na nezaboravan način. Sjećam se Nika Šuljka i njegovog basa negdje iz kantuna i sjećam se kako je negdje pred kraj taj klesar, a zapravo umjetnik, napravio igraće karte od kartona, kojima su se potajice igrali. Sjećam se da ih je stalno pozivao na ‘Ženevsku konvenciju‘. Onda bi oni pomahnitali pa bi ga istukli, pa bi on opet spominjao Ženevsku, a oni bi ga ponovo pretukli, pa sve tako. Dok nisu odustali od njega”, navodi on.

Na upit koliko je proživljeno u logoru u Morinju ostavilo traga, Kušelj kaže kako ga je to ‘obilježilo na neki način za cijeli život‘.

“Čovjek ni sam ne zna koliko može podnijeti, kolika je blizina toga koliko ga nešto može taknuti ili što se sve može dogoditi. Jedan dan je čudesno da se može izdržati, a kamoli još više. Meni je izgledalo kao da je trajalo godinama. Održe te ti ljudi, ti pogledi bliskih ljudi oko mene. Uz Rikija, tu su bili moji Cavtaćani dundo Ivo, don Antun, Šlanga, bili su tu Niko Šuljak, Mato Butigan, Vilson Kužnin, Vlaho Veramenta, Mato Dabo…”, kazao je Nikša.

“Ostanu te veze, te rečenice, ti pogledi, neprocjenjivo. Čudna su ta sjećanja i nitko ne želi zapravo prekapati po njima. Nekih stvari se dobro sjećam, nekih mi se i nije dalo sjećati. Ali pamtim te neke vedre momente više su to neki jaki trenuci koji su te poticali da izdržiš i ideš dalje. Znali smo da smo na pravoj stvari. Nije to bio vojni zatvor, bilo je tu i civila, a uvjeti nezamislivi. Ljudi su mučeni, bilo je tu svega i svačega, fizičkih maltretiranja, ono što su neki ljudi izdržali je teško shvatljivo. S druge strane, zadivljen si zbog toga i mislim da nitko od njih ne očekuje neko žaljenje i patetiku. Mislili su da se u Konavlima nalazi ne znam koliko vojnika i svega drugog. Međutim našli su nas, a mi smo bili dječaci, momci od dvadesetak godina koji smo čudom izbjegli nešto što je moglo biti”, priča glumac.

Pogledao je dokumentarni film crnogorske televizije o Morinju. Neke stvari su mu, kaže, bile dirljive.

“Na primjer vidjeti ove moje, Rikija cijelog zaraslog u autobusu i mene. To mi je izgledalo kao iz nekog filma, praktički naša je mladost prekinuta u jednom trenutku, očekivali smo od tog ljeta najbolje, a sve je stalo u jednom trenutku. Poslije, svi smo se negdje vratili, ja sam otišao u Odred naoružanih brodova, neki su otišli u Konavosku bojnu, jedan u minobacače, dakle nismo bili zajedno. Prošli smo odlično, izvukli smo se iz Konavala, i dan-danas to izgleda nemoguće”, prisjeća se Nikša.

Đurašković: Da li premijer Spajić i ministarka kulture poslije ovog fašističkog govora i dalje misle da treba afirmisati ovakvu slobodu govora?!

Đurašković: Da li premijer Spajić i ministarka kulture poslije ovog fašističkog govora i dalje misle da treba afirmisati ovakvu slobodu govora?!