Šabotić se u intervjuu portalu Standard u okviru projekta ” Žene iz zajednice manje brojnih naroda – od margine do uspjeha” koji je podržan od Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, osvrnula na svoje uspjehe, ali i na borbu koju je prošla da bi dobila status najinovatnijeg prosvjetnog radnika.

STANDARD: S obzirom da ste i prosvjetni radnik i da ste jako vezani za svoje đake, ne samo one kojima vi sada predajete, nego to su generacije i generacije koje su stasale i koje su napravile velike profesionalne uspjehe, zahvaljujući vama. Možete li da se osvrnete, da nam kažete šta je to što vas je motivisalo da postanete prosvjetni radnik i da postanete ne samo prosvjetni radnik, nego najinovativni prosvjetni radnik?

ŠABOTIĆ: Ja bih se malo vratila u prošlost. Rođena sam u Peći i uzor mi je bila moja učiteljica Dragica Vukić, koja je, pored toga što je bila dobra učiteljica, bila i dobar čovjek.

Ja sam to osjetila na svojoj koži. Živjela sam u gradu, moji roditelji nijesu bili obrazovani, a roditelji mojih drugara jesu. Tako da sam bila u jednom odjeljenju gdje su bila djeca koja su imala većih uslova od mene da budu i bolji djaci, bolji ljudi, ne znam.

Moja učiteljica Dragica je uvijek nastojala da bude prema svim učenicima korektna, ali tadašnja djeca nijesu bila takva. Ne mogu govoriti o zaostavljanju, ali sam se uvijek osjećala da sam nekako u drugom planu.

Djeca kao djeca. Znalo se i tada čije je koje dijete, a ja sam bila radničko dijete. Sama ljubav moje učiteljice Dragice Vukiće punila je moju energiju.

Ona me je stvorila jakom da sjutra budem nekom ko će dati doprinos društvu i zajednici na način što ću ja biti prosvjetna radnica, biću učiteljica. Uvijek sam željela da budem učiteljica, ali desilo se kasnije da budem to što jesam. Moja borba da se suprostavim tom tadašnjem životu, tada nije bilo kao danas bogatih.

Tada je kupiti jedne cipele bilo jako teško. Ja sam uvijek nosila cipele mojih sestara kojih je bilo tri. Ja sam sve to pratila.

Nekako sam i tada bila ispred svog vremena. I onda sam rekla sebi uspjeću, ali neću uspjeti samo za sebe, uspjeću i za druge oko sebe. I to me motivisalo i onda sam našla baš da ja budem prosvjetni radnik.

To ću biti i eto tu sam gdje sam.

STANDARD: Imajući u vidu da je ovo priča o ženama i zajednice manje brojnih naroda, u tom vašem inovativnom pristupu koliko je bitnu ulogu odigrala bošnjačka tradicija i bošnjačka kultura. Da li ste, da kažem, povezivali ono tradicionalno i inkorporirali u neke vaše nastavne metode i kombinovali sa ovim modernim?

ŠABOTIĆ: Pazite, ja pišem, objavila sam deset knjiga i moje knjige promovišu bošnjačku kulturu, bošnjački milje, bošnjački jezik, tj. jezik bošnjaka, identitet. Pišući o prošlosti, o mukotrpnoj borbi čovjeka, pisala sam o Bošnjacima kojima nije pružena mogućnost u prošlosti da se školuju, da se obrazuju i ženama koje su bile zlostavljene. Eto, na taj način ja pišem o tome.

Neki veći doprinos nijesam dala, a sa djecom u školi radim na način što ih učim da budu kosmopolite, da budu prije svega dobri ljudi, jer moj čas, svaki čas, više liči na jedno druženje sa osobama kojima treba pomoć u životu. Uvijek se pozivam na onu Senekinu da učimo za život, a ne za školu. I uvijek uspijevam na tom planu da zadovoljim horizont očekivanja mojih učenika.

Moj pristup njima odgovara i da li ima tu bošnjačkog, da li ima tu manjinskog. Kod mene ima učenika i pravoslavaca i muslimana. Nije to vjerska škola, niti je to medresa, niti je to neka pravoslavna škola, to je građanska škola i ja širim multikulturalnost. Ja uvijek govorim djeci da je zemlja kao jedna bašta sa puno cvijeća. I svaki cvijet doprinosi ljepoti.

Pa će jedan Bajram da doprinese ljepoti i onog Gorana koji će doći na halvu i na kačamak i onog Mirsada koji će da ode negdje na Božić kod svog druga i tako dalje. Pazite, pokušavam da razbijem stereotipe, da se ne dijelimo na krvna zrnca. Da znamo ko smo, da znamo šta smo.

Ali to ko smo i šta smo se tiče nas. Možda preko toga tražimo neki status u društvu, ali poštovanje, uvažavanje i ljubav tražimo među ljudima.

STANDARD: Zbog takvog pristupa koji je drugači, da li ste imali problema, ili su vas osuđivali, ili vas jednostavno nijesu razumijeli zato što ste naprosto ispred svog vremena?

ŠABOTIĆ: Opet bih se vratila u prošlost negdje 1992. godine kada sam počela da radim, i kada sam ja unijela taj famozni televizor u učionicu, rečeno mi je da ja pravim bioskopske sale. Napišem pozorišnu predstavu, bilo sam im i režiser i spremala djecu da glume.

I dobijem otpor iz Centra za kulturu od tadašnjeg direktora kako to djeca da glume, zbog čega djeca, kako mi djeci da dozvolimo da uđu u Centar za kulturu. Da li je to bilo zato što sam žena, ili je to nešto bilo apstraktno za njih, ja ne znam. I dan danas ne shvatam zbog čega se to desilo.

Onda, tada organizujem debatu na času. I znate kada je debata, tu nema ćutanja. Pazite, onda kada se ne čuje ni muva u učionici, to nije čas.

Propagiram školu bez zidova. Treba od njih da stvaramo ljude, a ne da stvaramo mumije. Ja pripadam generaciji gdje smo svi čutali.

Nije smije niko riječ da progovori. Ja kažem učeniku, progovori da te čujem o čemu se radi. I ja ovaj, debatu, i naravno kada je debata, tu se raspravlja, hoću da čujem njihovo mišljenje, to je sukob mišljenja, sučeljavanje, razne ideje su tu došlo do izražaja.

I meni upadne direktor na čas. Šta je ovo? Vi nama kvarite omladinu, ovo nije dobro. I tako dalje u nekoliko slučajeva ja kvarim omladinu.

I desilo mi se da sam ostala bez radnog mjesta. I naravno da sam patila nakon toga, no ipak sam pobjedila i tu sam gdje sam.

I dalje radim. A ne, ono što me osnažilo, znate, je sljedeće. Da sve ono što sam ja radila prije 30 godina, sada je aktualno.

A to će posvjedočiti mnogi u Crnoj Gori, posebno u Rožajama. Uspjela sam da izvedem van kuća, soba, učionica, kancelarija, crkve, džamije, ljude, da napravim performans na trgu. To je moj dugoročni projekat ženskim pismom protiv selektivnog abortusa.

Da se suprotstavimo selektivnom abortusu, da ukažemo da su svi ljudi na zemlji isti, posebno žene i muškarci imaju ista prava. I da je žena ugrožena i da to nećemo dozvoliti. To su bile poruke tog dana, jer većina žena je išla da radi prenatalni test.

I kada je saznala da nosi žensko dijete, vršila je abortus. A za mene je to bilo ubistvo bez predumišljaja. I znate kada su uspjeli i hodžu, i popa, i predsjednika, i profesore, i djeca iz vrtića, vaspitače, roditelje, da ubijedim u ispravnost moje priče onda to je bio moj uspjeh.

Tada sam uspjela. Uspjela sam, a znate šta sam još uspjela? Prihvatili su me. Možda tek tada.

A prije toga imala sam velikih problema.

STANDARD: U čitaonici u kojoj se mi trenutno nalazimo svojevremeno ste bili jedina žena. Kako se generalno borite protiv takvih stereotipa, takvih predrasuda, da jednoj ženi nije mjesto u čitaonici, a kamoli negdje drugo? Da li ste nailazili na takve situacije i kako ste se izborili sa tim?

ŠABOTIĆ: Bilo je tako. To je bilo negdje 1992.godine. Bila je neka promocija. Ja sam ušla, bili su sve muškarci.

I onda su me pogledali ko sam pa ja sad. Ja sjednem, došla sam na promociju, odslušam i odem. I pokušala sam da to mijenjam.

A znate kako sam ja to promijenila. Moje učenice su objavile 15 autorskih knjiga. Moj projekat ženskim pismom protiv selektivnog abortusa je bio vrlo značajan za ovaj grad, ali i šire, jer moje ideje su kasnije preuzeli mnogi profesori i profesorice van Rožaja.

Moji projekti se realizuju i van Rožaja. Tek sada, ali ja sam to radila prije 20 godine. To je bila jedna odskočna tačka da i ženska djeca mogu da pišu i da stvaraju.

Ja sam prvo u Rožajama objavila roman. I onda sam ja krenula sa manifestacijama. Najmanje 300 manifestacije sam organizovala u ovom Centru za kulturu.

Poslije onog momenta kada su me maltene izbacili odavde, rekavši da djeca nemaju ovdje pravo. Možda i ja tad nisam imala pravo, ne znam. Eto vam drugi element.

Treći, ja sam radila na tome da preko svog Facebook profila promovišem, pazite, neravnopravnost i zlostavljanje žena. U svojim knjiženim dijelima pišem na koji način su bile zlostavljene žene. Govorili su mi da sam pretjerivala.

Ja nijesam pretjerivala. Ja sam pisala o nečemu što je postojalo, o nečemu što se dešavalo. Pa sam fikcijom to uobličila.

Pazite, meni je najveći pomagatelj bio vrijeme. Vrijeme mi je mnogo pomoglo. I neki ljudi koji su bili oko mene, oni su mi mnogo pomogli, koji su me razumijeli, a najviše su me razumijeli roditelji.

Jer sve što sam radila, radila sam sa djecom. To je bila ona moja snaga i tu je bila Alfa i Omega uspjeha. Sa mladim ljudima, ja starije ne mogu da edukujem, ali djecu mogu da edukujem.

Tu sam uspjela, u školi. Škola je mjesto gdje se ja najljepše osjećam i biće mi jako teško kada odem u penziju.

STANDARD: Da li ste u široj ili užoj porodici imali takvih slučajeva da vas je neko sputavao na taj način ili ste imali podršku koja je vam je bila neophodna da postanete ovo što ste danas, što ste svih ovih 30 godina?

ŠABOTIĆ: Ja sam odrastala pored tradicionalnog oca koji je baštinio tradiciju, bio je poprlično i patrijarhalan. I priznat ću vam, pazite, kada su ovako javni nastupi i javni intervju, ljudi u većini slučajeva pokušavaju da prikriju nešto što smatraju da će ih uniziti. Moj otac nije bio zato da ja studiram.

Ja sam se izborila. Izborila sam se, razumjela sam ga. Finansijski nije mogao da mi potpomogne.

Ali ja sam negdje od maja, pred upis na fakultet, radila. Ja volim da šijem. Ja sam šila.

Reciklirala sam staru garderobu i od nje je pravila modernu garderobu. I to se mojim drugaricama dopadalo i komšinicama. I ja sam uspjela tamo negdje od aprila – maja do oktobra da toliko zaradim da čitavu prvu godinu fakulteta sama isfinansiram.

Onda sam počela da radim u Prištini kao student. Bilo mi je jako teško raditi dok drugi studenti uče.

To je nešto što me malo, kao mladu, sprječavalo da napredujem onoliko koliko je bilo entuzijazma u meni. A kada sam se udala, imala sam sreću da sam našla supruga koji je posjedovao i tradicionalno i moderno. Ja sam prihvatila ono njegovo tradicionalno, ali sam iskoristila i ono njegovo moderno.

On je uočio kod mene da sam ambiciozna, da sam kreativna, da sam entuzijasta, da mogu. A to je uočio i kroz kuhinju i kroz moj rad i moj odnos prema njegovim roditeljima koje sam izvjesno vrijeme njegovala. Moj rad prema, moj odnos prema ljudima shvatio je da ja mogu da doprinesem ovom društvu.

S time što sam morala da budem domaćica i ostala sam domaćica, ali sam istovremeno i majka, supruga i snajka sam. Ja volim svoju porodicu, ja imam jako zdrave odnose sa porodicom i to me drži. Možda sam takva jer pročitali se da sam dobila nagradu Iskra, nagradu za filantropiju.

To me držalo, suprug je prepoznao to i vjerovao mi je i on mi je rekao, pustio me, jednostavno nije mi branio. Boga mi, mnogi su branili svojim ženama jer ja sam znala da odem u grupu muškaraca, da sjednem ovako i da se jednostavno uopšte ne osjećam manje važnim od njih.

STANDARD: Vi ste prva osoba zbog koje se crnogorska zastava našla u svemiru. Koliko vam to znači, generalno, koliko vam znači i taj uspjeh jer to je opet kad dodamo najinovativniji nastavnik svijeta i u top 100 nastavnika svijeta veoma značajne nagrada?

ŠABOTIĆ: Pazite, jedan prosvjetni radnik, u stvari da kažem ne može svako da bude prosvjetni radnik, to definitivno ne može, zato su danas poremećeni odnosi često između nastavnika i učnika.

Jedan prosvjetni radnik treba da bude i humanista, i prijatelj, i drug, da ima razumijevanja i da bude kreativan.

Kada sam ja taj projekat započela, pod nazivom od Meše Selemovića do svemira, djeca u školi, kaoi profesorice, pa kako ćemo mi to da šaljemo kosu? Ajde da se, dogovorimo kako ćemo. I onda su tri mjeseca trajale pripreme koje su izrodile jedan naučni rad.

Ja sam morala da postavim hipotezu, mišljenje, sve apsolutno. I to je otišlo u svemir. Kada je to bilo objavljeno, znate koliko je bilo botova, ljudi su mislili da mi to izmišljamo.

I ja lijepo dovedem Televiziju Crne Gore. Od momenta kada nas ošišaju do momenta kada pošaljemo eksperiment u Virdžiniju i onda je televizija došla, bila je tu kada smo preuzeli eksperiment koji je bio u svemiru, koji se vratio i otvorili smo pred televizijom taj eksperiment i došli smo do zaključka da je moja kosa bila oštećena. A od moje učenice nije, zato što je njena kosa zdrava.

Šta znači to? Da ja u svemir ne bi smjela da letim sa ofarbanom kosom. Zar nismo dali jedan doprinos društvu i zajednici? Naravno da sam ja bila nagrađena, da me je Ministarstvo nauke nagradilo i mene i moje učenike i to je pokrenulo neku novu priču.

STANDARD: Kako vi generalno balansirate između očuvanje svog kulturnog identiteta i ove dominantne kulture i je li to nešto što vam pomaže u vašem svakodnevnom radu da iskoristite i jedno i drugo ili samo jedno ili drugo?

ŠABOTIĆ: Ja sam jedna od rijetkih intelektualki koja je bila na umri.

Bila sam u Arabiji, ja klanjam, postim, vjernica sam s jedne strane. Ali s druge strane spremna sam da rame uz rame sa bilo kojim muškarcem stanem pred sud ljudskosti i da dokažem da sam žena koja hoće i žena koja može.

Definitivno žena sa muškarcem nije ravnopravna. Ne može. Ali može zajedno da djeluje.

Ona može da djeluje. A tradicionalno društvo smatra da ne može da djeluje. Ono što se desilo u prošlosti, to je prošlo.

Ja sam od tradicije uzela samo ljepotu. Vaspitavala sam djecu tradicionalno. Na supruga sa kojim sam već 32 godine, uticala sam na neki način da on promijeni neka svoja mišljenja.

Jer pazite, ja sam se udala, ja nijesam dobila nasljedstvo. Ali sam zato pomogla da moja ćerka kupi stan.

Ali sam i sinu pomogla. Ja sam moju čerku poslala na Havaje, ona je bila na razmijeni studenata. A mom ocu je bilo jako teško da me pošalje da studiram jer nije mogao da pojmi da ja spavam negdje van kuće.

Znači napravila sam taj korak kod supruga. Vjerojatno da je i on za to bio. Ali sam dosta uticala na njega.

I on je naravno savremen, i on je intelektualac. Ali nijesam nešto mogla. Nijesam mogla u potpunosti da ga emancipujem.

Nijesam mogla da ga naćeram da skuva ručak, da usisa, da ne znam šta. Ali i moj suprug radi stvari koje ja ne radim. Mi se dopunjavamo, mi djelujemo.

To treba savremenom društvu. A ne ja ću da budem kao on. Dajte da budemo zajedno, da budemo isti.

Neću da budem kao on, nego da budemo isti. A to je velika razlika ako pokušamo da o tome malo razgovaramo. I da zajedno djelujemo.

STANDARD: Koja bi onda bila vaša poruka? Ženama generalno, ne samo iz zajednice manje brojnih naroda. Koja je vaša poruka, koji je vaš savjet za put od margine do uspjeha?

ŠABOTIĆ: Opšte je poznato da čovjeka koji je uspješan uvijek sačeka Demokleov mač na glavom. Kakav je slučaj kod žena? Stigma, stakleni plafon. Žena vidi, žena zna, žena može, a uvijek dođe neki otpor, neko ne dozvoli.

Znamo, možda ne odgovara da sad kažem, ali 30% žena je zastupljeno u parlamentu u Crnoj Gori, a 52% su žene u biračkom tijelu. Taj stakleni plafon je njima nad glavom, nek se izbore. Ja sam sebe dosta dala, ali ova mlađa generacija hoće, vjerujte mi.

Vidim ja u školi učenice drugačije su u odnosu na mene kada sam ja bila učenica, naprednije su i bore se. Žena, ako je već Bog da, neka bude majka, neka rodi djecu, da ne žuri. Doći će vrijeme, kod nas ima jedan izraz koji se zove nafaka, a svaka žena ima svoju nafaku.

Neka vaspitava djecu, jer je ovom društvu potrebno zdravo dijete, zdrav čovjek. Danas nije problem u znanju, koliko je problem u vaspitanju ljudi. Ova država nije propala zato što neko nije znao Pitagorinu teoremu, nego zato što neko nije bio čovjek.

Prema tome, drage moje dame, drage moje hanume, idite naprijed, borite se, vi to možete. Nemojte da se zaustavljate, nemojte da stajete kad nađete na otpor. Vas ne može niko zaustaviti.

Vi ste ljudska bića, isto kao muškarci. Emancipovali su se žene, znate, ali nisu u dovoljnoj mjeri muškarci. Jesmo mi malo na margini dalje, ali borimo se.